Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
FRANJO ŠARIĆ učesnik NOB – a , šef poslovnice riječkog „Duhana“ za Gorski kotar, politički zatvorenik
Franjo ŠarićRodio se 26. siječnja 1923. godine u selu Bužin u podnožju Velebita a umro je 16. listopada 1994. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Martina i majke Mande. Otac Martin 1930. godine otišao je u SAD. Godine 1936. prilikom povratka u domovinu razbolio se na brodu i umro. Prema tadašnjem brodskom protokolu tijela siromašnih preminulih putnika bacana su u Atlantski ocean. Za smrt majke Mande 1940. godine u gospićkoj bolnici, doznao je desetak dana kasnije. Pokopana je na neznanom bolničkom groblju u Gospiću te joj se niti danas ne zna grobno mjesto.

U NOB uključio se 10. siječnja 1942. godine pristupivši hrvatskom partizanskom pokretu koji se borio protiv fašističke talijanske vojske i četničkog pokreta čiji su pripadnici na području Like, zapadne Bosne i Dalmacije činila velika zvjerstva nad hrvatskim pučanstvom, ali boreći se i protiv oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. U tijeku rata do 9. svibnja 1945. godine bio je dva puta ranjavan. Cijelo vrijeme rata bio je u partizanskoj jedinici koja je između ostaloga u Drvaru 1944. godine spašavala maršala Tita, a 20. listopada 1944. kao hrvatska partizanska jedinica sudjelovala je u oslobađanju Beograda. Po oslobođenju Beograda hrvatske partizanske jedinice popunjene su s mladićima koji su bili u četničkim postrojbama. Šarić bi kasnije znao reći citirano „Ne znam da li sam trebao više gledati ispred sebe u njemačke vojnike koji su se povlačili prema zapadu Hrvatske ili se paziti ovih novopridošlih „partizana“ koji su na jednom kraju šajkače ( kape ) imali četničko obilježje, a na drugom kraju šajkače zvijezdu petokraku“.
Po završetku Drugog svjetskog rata prihvatio je ponudu da ostane aktivan poručnik u službi JNA što je prihvatio. Do čina kapetana I klase došao je 22. prosinca 1953., uredbom tadašnjih vlasti, u vrijeme tzv. krize oko grada Trsta. U 34. godini života 31. siječnja 1957. godine prisilno je otišao u mirovinu s nezaposlenom suprugom i dvoje maloljetne djece bez stana i nesigurne egzistencije. U Delnicama nije uspio dobiti bilo kakvo civilno zaposlenje već te iste 1957. upošljava se u Pamučnoj industriji „Duga Resa“ kao pomoćni manipulant ( skladištar ). U jesen njegova supruga i djeca dolaze živjeti kao podstanari u Dugu Resu jer mu je bilo obećano da će dobiti stan. Na poslu su ga radnici – pravoslavci (Kordunaši, Banijci, Ličani ), koji su do listopada 1944. bili u četničkim jedinicama Banovine, Korduna i Like, svakodnevno provocirali kako jedan kapetan I klase JNA radi najgore i najslabije plaćene poslove dok oni imaju bolje plaćene poslove. Te provokacije trajale su od 17. travnja do 26. prosinca 1957. godine kada se on s obitelji vraća u Delnice. Tijekom 1958. godine nije uspio naći zaposlenje da bi od 1. prosinca iste godine, zahvaljujući direktoru poduzeća „Duhan“ Rijeka, postao šefom Poslovnice „Duhana“ za Gorski kotar sa sjedištem u Delnicama. To poduzeće kupilo mu je obiteljski stan u Delnicama u ulici J. Kraša ( današnja Frankopanska ulica ).

Franjo Šarić uvijek je isticao da je Hrvat a ne Jugoslaven. Nekim strukturama u Delnicama, pojedinim komunistima i grupi aktivnih oficira JNA, to je smetalo. Bilo je to razlogom da su ga na javnim mjestima provocirali ili našli provokatore da ga isprovociraju. Početkom studenog 1962. godine u gostionici „Prepeličnik“ u Delnicama , u večernjim satima, s nekoliko osoba pjevao je pjesme „Oj ti vilo Velebita“ i „Još Hrvatska ni propala“. Rješenjem ( a ne sudskom presudom ) suca za prekršaje od 5. ožujka 1963. godine jer je tim pjevanjem vrijeđao moralne i nacionalne osjećaje prisutnih građana, osuđen je na 15 dana zatvora u Okružnom zatvoru u Rijeci ( tzv. Via Roma ). Izrečena mu je i zaštitna mjera upućivanja na boravak na određeno mjesto Kazneno – popravni dom Rab, otok Sveti Grgur, u blizini Golog otoka u trajanju od jedne godine ( od 5. ožujka 1963. – do 20. ožujka 1964. godine ). Ujedno ukinuti su mu svi činovi koje je imao ranije kao profesionalni vojnik u JNA.

Po povratku sa robije bez sudske presude za njega za njega više nije bilo zaposlenja u Delnicama niti u Gorskom kotaru. U ovako bezizlaznoj životnoj situaciji uz dvoje maloljetne djece i nezaposlenu suprugu, proživljavao je umne, psihičke i fizičke traume. Godine 1964. tek u drugom pokušaju uspio je upisati sina Ivana u delničku gimnaziju koju je on završio u generaciji 1967/68. godine. Sredinom lipnja 1966. godine slaveći završetak II razreda gimnazije, Franjinog sina Ivana troje milicajaca prisilno su odveli u zgradu starog suda u Delnicama na Lujzinskoj cesti. Tamo su ga premlatili i iscipelarili, a sve u namjeri da mu otac burno reagirao prema toj trojici milicajaca kako bi imali materijala za njegovo novo uhićenje i ponovno zatvaranje. Trojica milicajaca su privatnom tužbom utuženi i sudskom odlukom su proglašeni krivima i dobili su uvjetnu kaznu te premješteni na rad van Delnica. Uslijedili su nove provokacije i progoni prema Franji Šariću a nakon 1968. godine polako jenjavaju jer se sve više osjećao dolazak „Hrvatskog proljeća“.

Pokojna supruga Antonija Šarić nakon smrti supruga Franje podnijela je zahtjerv Vladi Republike Hrvatske 1995. godine za priznanje statusa političkog prognanika i uznika koji je isti s obitelji doživljavao u SR Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske – Administrativna komisija svojim rješenjem od 8. listopada 2001. godine priznala je tada već pokojnom Franji Šariću status političkog zatvorenika gdje je potvrđeno da je isti kao politički uznik i patnik proveo uz SR Hrvatskoj u zatvoru ukupno 1. godinu, 1 mjesec i 16 dana.
Godine 1965. Franjo Šarić samozapošljavanjem – bavio se obrtničkim poslom (drvoprerađivački obrt )- uslugom piljenja ogrjevnog drva za građanstvo Delnica koji je radio sve do svoje smrti 1994. godine. Svojim teškim fizičkim radom uspio je prehraniti obitelj i platiti školovanje na fakultetu za oboje djece u Zagrebu. Zbog očevog krimena, sin a kasnije i kći nisu mogli dobiti studentsku stipendiju niti smještaj u studentskom domu. Ipak Franjo Šarić bio je najsretniji čovjek i otac kada su mu djeca donijela diplomu Pravnog fakulteta u Zagrebu kojom je sin postao diplomirani pravnik, a kći diplomirani inženjer socijalnog rada.
Priredio: Željko Laloš
JANET MAJNARICH učiteljica, rodnim Delnicama oporučno ostavila 2 milijuna kanadskih dolara
Janet MajnarićRodila se u Delnicama 1922. godine a umrla je u srpnju 2011. godine u kanadskom Vancouveru gdje je i sahranjena. Kćerka Toma i majke Josipe. Po struci učiteljica. U prvoj polovici prošlog stoljeća, 1930. godine, kao djevojčica sa majkom Josipom, napustila je Delnice i otišla živjeti u Kanadu kod oca Toma koji se bavio stolarskom i tesarskom djelatnosti. Bavio se gradnjom i prodajom kuća da bi sredstva ( dobit) ulagao u kupnju dionica pojedinih tvrtki i time je osigurao dugoročnu egzistenciju svojoj obitelji.
 
Godine 2011. gospođa Majnarić oporučno je ostavila rodnim Delnicama 2 milijuna kanadskih dolara odnosno oko 10 milijuna kuna. Oporukom je ustvrdila da se sredstva smiju trošiti strogo namjenski poglavito za pomoć stanovništvu u onim dijelovima koji se ne mogu financirati iz redovitih proračunskih sredstava. Za života nekoliko je puta posjetile rodne Delnice zajedno sa potomcima iseljenike delničkih obitelji iz grada Sedra kraj Seattla u američkoj saveznoj državi Washington. Često je bila sponzorom raznim humanitarnim organizacijama te je Sveučilištu u Vancouveru dala oko 100 tisuća dolara.

Za života izrazila je želju da se u Delnicama uredi vidikovac na Japlenškom vrhu (kraj skakaonice ) od kuda seže najljepši pogled na Delnice. Ljeti 2016. godine njezinim je imenom nazvana središnja aleja gradskom parka kralja Tomislava u Delnicama prigodom čega je njoj u spomen otkrivena prigodna spomen ploča.

Izvori: „Novi list“ Rijeka, Radio „Gorski kotar“, Gradsko vijeće Delnice
Sastavio: Željko Laloš
VLADIMIR MATIJAŠIĆ dipl. inž. šumarstva , upravitelj šumarija Gerovo i Delnice
Vladimir MatijaševićRodio se 6. listopada 1908. godine u Ogulinu a umro je 1979. godine u Zagrebu. Sin Ivana i Marije rođ. Cindrić. Roditelji su mu bili ugostitelji. Osnovnu i srednju školu završio je u Ogulinu maturiravši na Realnoj gimnaziji u Ogulinu 1927. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao na Šumarskom odjelu 12. listopada 1931. godine. Po završetku studija uposlio se 16. siječnja 1932. godine kao pripravnik u Rudopolju pri Direkciji šuma Sušak. Godine 1934. položio je državni stručni ispit za samostalno vođenje šumarskog gospodarstva i postaje 1935. upraviteljem Šumarije Rudopolje a potom 1937. prelazi na istu dužnost u Vrhovine. Početkom Drugog svjetskog rata u razdoblju od 1941. do 1942. godine radio je u Ravnateljstvu državnih šuma u Gospiću i Ogulinu. Po završetku rata u razdoblju od 1945. do 1946. godine radio je u gospićkom šumarstvu da bi 1947 preselio u Gorski kotar te u razdoblju od 1947. do 1952. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Gerovo a potom 1953. prelazi na dužnost upravitelja Šumarije Delnice. U novoosnovanom Šumskom gospodarstvu Delnice od 1960. godine radio je na poslovima interne kontrole a pred kraj radne karijere obnašao je dužnost pomoćnika ŠG Delnice. Umirovljen je 1969. godine. Bio je vrsni poznavatelj problematike gospodarenja prebornim šumama na visinskom kršu. Bio je i član HŠD.
Sastavio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
Back to content