Rodio se u Dubrovniku 31. kolovoza 1931. a umro je u Zagrebu 16. siječnja 1997.  godine. Gimnaziju je završio u Osijeku 1950. godine a diplomirao je na  Geodetskom odjelu Arhitektonsko – građevinsko – geodetskog fakulteta Sveučilišta  u Zagrebu 1956. godine. Doktorirao je u Bonnu 1972. godine. Od 1958. godine  radio je kao stručni suradnik u Zavodu za kartografiju i reprodukciju karata  Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu docent je postao  1973., izvanredni profesor 1978. a redovni profesor 1984. godine. U trajno  zvanje redovitog profesora izabran je 1996. godine. Na fakultetima u Zagrebu,  Ljubljani i Sarajevu predavao je kartografiju i topografiju. Za života objavio  je više od 90 topografskih i tematskih karata i planova hrvatskih gradova. Bio  je predsjednik Saveza geodetskih inženjera i geometara Hrvatske, pročelnik  Sekcije za kartografiju Hrvatskog geodetskog društva i redoviti član Akademije  tehničkih znanosti Hrvatske.

Rodio se u Delnicama 26. rujna 1925. godine a umro je u Australiji u Fremantleu 2012. godine. Osnovnu školu završio je 1938. Godine u Brod Moravicama a dvije godine tehničke škole za soboslikara u Zagrebu. U ožujku 1944. godine regrutiran je u postrojbe hrvatskog domobranstva te je proveo šest mjeseci na obuci u Austriji a potom je ratovao na bojištima u Lici i Gorskom kotaru. S vojnom domobranskom postrojbom preko Hrvatskog primorja, Istre i Slovenije, povukao se u talijansku Cividaleu gdje se predao engleskoj vojsci. U Italiji boravio je u zarobljeničkim logorima ( Udine, Forli, Taranto, Grumi, Crotaglia, Afragoli, Riciona i Rimini – Miramare ) a potom u izbjegličkom logoru Fermo. Iz Ferma je otišao u Bagnoli a potom u Pagani i Njemačku otkud se iznova vratio u Bagnoli. U lučki australijski grad Fremantle došao je u travnju 1949. godine gdje je radio kao drvosječa u šumi Bunnig Bros a potom na gradnji željezničke pruge da bi u razdoblju od 1949. do 1951. radio na poslovima pomoćnog radnika u pilani. U Fremantle se vratio 1951 i uposlio u tvornici limenih kutija „J. Gradsden“ otkuda je ubrzo prešao na posao u mesnu industriju „West Australian meat export“. U razdoblju od 1952. do 1973. godine bio je u istom poduzeću vozač gdje je u međuvremenu položio ispit na tečaju za nadglednika i na tom radnom mjestu ostao je do 1981. godine kada kupuje to isto poduzeće koje 1988. godine prodao suvlasniku. Potom je kupio trgovinu namještaja a 1991. Radnju za izradu predmeta od grubog platna koju jer držao otvorenom do 2008. godine. U međuvremenu u razdoblju od 1991. do 1995. godine bavio se i prodajom športske opreme.

Bio je član i predsjednik Hrvatskog kluba u Fremantleu ( 1952. – 1974. ), član „Good Neighbour Connclia“ ( 1961. – 1965. ) te član ( 1961. – 1972. ) i predsjednik ( 1962. – 1965. ) Migrant Emmergency Funda, unutar koje je bio tumač i učitelj engleskog jezika. Josip Grgurić bio je 1974. jedan od utemeljitelja i doživotni član Hrvatskog centra u Fremantleu te njegov predsjednik u razdoblju od 1979. do 1981. godine. U razdoblju od 1968. do 1972. godine bio je predsjednik NK „Croatia Frementle“ . Organizirao je i „Mandolinski trio“ koji je u razdoblju od 1972. do 1978. prerastao u kvintet. Pokrenuo je i Hrvatski radio program na postaji 6NR.

Rodio se 26. prosinca 1918. godine u Rakovcu ( župa Ljubešćica ) a umro je (strijeljan) 30. siječnja 1945. godine podno brda Drgomalj nedaleko Delnica. Gimnaziju je završio u Zagrebu a bogosloviju u Senju i Sarajevu. Za svećenika zaređen je 1941. godine u Zagrebu. Obnašao je dužnosti kapelana u Kraljevici a potom u Mrkoplju gdje je u godinama Drugog svjetskog rata vodio brigu i za župe Vrbovsko i Ravna Gora, koje su jedno vrijeme bile bez župnika.

U jesen 14. listopada 1944. godine uhićen je u Mrkoplju kao „javni zagovornik NDH režima“ i sproveden u zatvor u Delnicama. Strijeljan je bez prava na obranu i bez suđenja kao opasni neprijatelj naroda. Bez obzira jeli bio ili ne zagovornik NDH režima, tijekom Drugog svjetskog rata nije bio kriv za ničiju smrt niti je bilo koga prokazao. Sve navodi da je svećenik Horžić bio žrtva zločina. Iz njegovog svećeničkog životopisa ostalo je zabilježeno da je volio raditi sa mladim ljudima i onda kad su se drugi svećenici zbog opasnih okolnosti rata znali povući iz takvih i sličnih aktivnosti. Vodio je pjevački zbor, učio svirati na instrumentima učenike i spremao je igrokaze. Posebno je pomagao siromašne učenike. Bio je svestrani odgojitelj mladeži.

Rodio se 23. veljače 1897. u Zalesini kraj Delnica u obitelji šumskog radnika a umro je 1983. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama a krojački zanat u Brodu na Kupi da bi kao krojački majstor radio u Delnicama. Vrlo rano uključio se u revolucionarni radnički pokret delničkog kraja uključivši se u rad >URS – ovih sindikata. Bio je i prvi predsjednik prijeratnog Odbora za izgradnju Radničkog doma u Delnicama.

Po okupaciji zemlje bio je prvi predsjednik Odbora borbene pomoći NOP – u a krajem 1941. Godine primljen je u članstvo KPJ. Tijekom NOB – a bio je predsjednik NOO Kotara delnice kao i predsjednik Kotarskog odbora narodne fronte Delnice koje dužnosti je obnašao do kraja Drugog svjetskog rata.

Po završetku rata aktivno se uključio u rad organa vlasti obnašajući istovremeno i dužnost upravitelja delničkog mlina s koje dužnosti je i umirovljen.

Bio je nositelj više ratnih i poratnih odličja među kojima i „Ordena Republike sa srebrnim vijencem“. Nositelj je i „Partizasnske spomenice 1941.“

Rodila se 19. listopada 1925. godine u Delnicama a umrla je 1. ožujka 2013. i sahranjena je 5. ožujka na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Rođena u obitelji Slavice i Matije Tomca – krojača, osnovnu školu i četiri razreda građanske škole završila je u Delnicama. Pred Drugi svjetski rat u vrijeme gradnje Radničkog doma u Delnicama radila je na poslovima gašenja živog vapna i donošenja vode. Godine 1940. otišla je u Karlovac gdje je upisala učiteljsku školu. Ubrzo, početkom rata, vratila se u Delnice i zajedno sa sestrom pomagala je ocu i njegovim suborcima u raznošenju hrane, sanitetskog materijala kojeg je dobivala od Mirka Drenovačkog i Maksa Jelineka, tiska i pošte u šumu partizanskim borcima. Ljeti 1943. godine primljena je u SKOJ da bi na dan kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. učestvovala u akciji razoružavanja talijanske vojske na Lujzinskoj cesti te je zajedno sa delničkom mladeži oružje utovareno u zaprežna kola prevozila u šumske zemunice partizanskim borcima. Iste godine radila je i na uređenju partizanskih kancelarija u privremeno oslobođenim Delnicama i u Okružnom komitetu na uređenju i objavljivanju zidnih novina. Bilo je to u vrijeme kada se na cijelom oslobođenom teritoriju trebao uspostaviti rad škola. Po odluci Prosvjetnog odjela Okružnog NOO Delnice postavljena je za učiteljicu u osnovnoj školi Kuželj nedaleko Broda na Kupi. Istovremeno kao omladinska rukovoditeljica i aktivistkinja, obnaša je i dužnost sekretara Općinskog rukovodstva SKOJ – a za Brod na Kupi. Sredinom 1944. godine postaje članom Kotarskog komiteta SKOJ – a Delnice a početkom 1945. godine primljena je u KPJ. Nakon udaje u lipnju 1945. godine sa suprugom odlazi u Sarajevo gdje je nastavila sa školovanjem i završila gimnaziju. U Sarajevu uz rad s mladeži učestvovala je u analfabetskim tečajevima. Nakon Sarajeva kraće vrijeme sa obitelji živjela je u Beogradu gdje je učestvovala na mnogim dragovoljnim radovima raščišćavanja ruševina nastalih od ratnih razaranja.

U Delnice vratila se 1955. godine i zaposlila u Drvno industrijskom poduzeću „Lučice“ u Lučicama kraj Delnica a kasnije u RZZS DIP – a „Delnice“ gdje je radila do umirovljenja. Uz posao usporedo je vodila vrlo intenzivan kulturni i društveno politički dio života. Više od šest godina bila je članica Predsjedništva Općinskog sindikalnog vijeća Delnice, članica Općinske konferencije za društvene aktivnosti Delnice, odbornik SO Delnice, dugogodišnja aktivistkinja Civilne zaštite Grada Delnica i djelatnica – volonterka Turističke zajednice općine Delnice. Izgradila je zajedno tada sa najpoznatijim delničkim omladinkama i zavidnu športsku karijeru. Sa kuglašicama Delnica više godina nastupala je u natjecanjima na općinskoj, regionalnoj i državnoj razini.

Voljela je slušati glazbu, čitati knjige i tisak, družiti se, odlaziti na kazališne predstave a posebice je razumjela i imala osjećaja prema nesretnim i siromašnim ljudima.

Rodio se 2. lipnja 1914. godine u Starigradu kraj Senja a umro je ( strijeljan ) 16. prosinca 1943. godine u partizanskom logoru Praprot.

Za svećenika bio je zaređen 1937. godine u Splitu kao kapucin. Sve do Drugog svjetskog rata obnašao je svećenički poziv u Splitu , Dubrovniku i Karlobagu da bi 1940. godine prešao u Riječko – senjsku – modrušku biskupiju kao župnik u Postenama nadaleko Broda na Kupi.

Uhićen je 1. listopada 1943. godine i pritvoren po partizanskoj vlasti u Brodu na Kupi, da bi desetak dana potom bio sproveden u partizanski logor Praprot, u blizini Crnog luga, na ispitivanje. U obrazloženju njegova uhićenja pisalo je da nije dozvolio pripadnicima partizanskih jedinica da se služe zvonikom crkve u vojne svrhe te da ne može prihvatiti „vlast iz šume“ i provoditi njezina naređenja i odluke. Iz njegovog životopisa ostalo je zabilježeno da je u vrijeme njegova župnikovanja u Kupskoj dolini narod u velikom broju dolazio na mise. Bio je pošten i iskren a po uvjerenju dosljedan hrvatski domoljub koji je na „svoj način tumačio ulogu i značaj NDH“. Kao uvjereni Hrvat volio je svoju hrvatsku državu i imao je snage javno reći „da je za njega samo hrvatska vlast legalna vlast, a ne ona vlast u šumi“. Život je izgubio bez prva na obranu i suđenje. Sve navodi da je svećenik Milinović bio jedna od žrtava ratnog zločina na ovom području.

Rodio se 1916. godine kao sin jedinica u obitelji Delničanina liječnika Mihe Plešea – Katarinčenega a poginuo je 9. rujna 1944. godine u vrijeme bombardiranja Njemačke i sahranjen je u Američkom vojnom groblju Lorraine u Francuskoj. U rekonstrukciji njegove pogibije uvelike je pripomogao dnevnik što ga je vodio Cliford R. La Fary, koji je Tomislavu bio navigator a pronašla ga je njegova kći Debbie. Prema zapisu u dnevniku bombarderi USAF – a, B – 24, ukupno njih 337, poletjeli su 9. rujna 1944. iz baze u Engleskoj sa zadatkom bombardiranja grada Mainza i njegove okolice. Prilikom napada bombarder je bio pogođen i srušen. Od cjelokupne posade zrakoplova poginulo je pet članova, neki su preživjeli i bili zarobljeni, a sudbina ostalih do danas je ostala nepoznata. Među poginulima bio je i kapetan Tomislav Pleše ( Cap. Thomas M. Plese ). Navigator Ka Faray bio je iskočio padobranom i pao u njemačko zarobljeništvo. Bio je ranjen i nakon ukazane pomoći sproveden u logor. Po završetku rata vratio se kući, oženio, i dočekao starost.

Prilikom obnove crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama ( 1954. ), a u povodu desete obljetnice pogibije njegova sina, dr. Miho Pleše dao je u crkvi postaviti prigodnu spomen ploču. Deset godišnjim doprinosima župljana i požrtvovnošću delničkog župnika Antuna Brnada te donacijama američkih Hrvata podrijetlom iz Delnica, temeljito je crkva obnovljena 1954. godine.

Priča o kapetanu Tomislavu Plešeu samo je jedna od priča o mnogim poznatim i nepoznatim Goranima koji su tijekom Drugog svjetskog rata poginuli u raznim savezničkim formacijama boreći se protiv europskog i svjetskog fašizma.

Rodio se u Delnicama 1. rujna 1911. a umro je 25. kolovoza 1960. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Josipa i majke Jelene rođ. Pleše. Otac mu je bio radnik a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Delnicama a srednju zubotehničku u Zagrebu. U vrijeme srednjoškolskog obrazovanja bio je praktikant u „Zobnom ateljeu“ Radeče pri Zidanom Mostu. Po povratku sa odsluženja vojnog roka u Beogradu, upisao je studij stomatologije kojeg je s uspjehom završio. Po završetku studija vratio se u rodne Delnice gdje otvara privatnu stomatološku ordinaciju. Još za vrijeme kraljevine Jugoslavije bio je veliki simpatizer i zagovornik naprednog radničkog pokreta dajući u to vrijeme za „Crvenu pomoć“ novčane priloge. Sve do 21. travnja 1942. godine radio je za potrebe Narodnooslobodilačkog pokreta dajući pripadnicima partizanskih postrojbi pomoć u hrani i odjeći. Njegovom zaslugom veliki broj mladih ljudi u vrlo kratkom vremenu uspio se prebaciti u te postrojbe.

Po Talijanskoj komandi u Delnicama uhićen je 21. travnja 1942. godine i osuđen na Sušaku na devet godina robije. Najprije se nalazio u internaciji i zatvoru u Italiji a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine prebačen je u zloglasni njemački koncentracijski logor Dachau, zatim u Buchenvald te Majdanek ( Lublin ). U Dachau u skupini od dvjestotinjak robijaša bio je zvjerski mučen od kojih je mučenja preživjelo njih devetnaest. Ostao je živ samo zahvaljujući svome zvanju zubara. U logoru dovozili bi mu mnoge ljudske lubanje iz kojih je kao zubar morao vaditi zube obučene u zlato i srebro i potom ih sortirati. Njega su zajedno sa ostalim robijašima 15. svibnja 1945. godine oslobodile snage Savezničke vojske. U knjizi „ Istina o Buchenvaldu“ autora Jurice Kerblera i Tomislava Novaka spominje se Pleše kao robijaš toga zloglasnog logora.

U Vrijeme dok se nalazio u njemačkim logorima prema potvrdi Kotarskog NOO Delnice od 6. srpnja 1945. godine , partizanska Komanda mjesta u Delnicama 22. prosinca 1943. godine zaprimila je od njegove zubarske radnje medikamente i instrumente. Oni su bili uslijed čestih neprijateljskih ofenziva u ovome kraju i vođenju borbi potrošeni a instrumenti su se pogubili ili uništili tako da se isti po završetku rata nisu mogli vratiti Dragutinu Pleše.

Pleše se iz Njemačke vratio 30. lipnja 1945. godine te u razdoblju do 31. ožujka 1951. godine radio je kao zubar u Kotarskoj zubnoj stanici Delnice kada dobiva otkaz kao višak radne snage te je primljen u honorarnu službu Kotarske ambulante Delnice gdje je radio sve do jeseni 1956. godine. Savjet za narodno zdravlje NO Općine Delnice 8. listopada 1956. Godine odobrio je Dragutinu Pleše otvaranje privatne zubarske ordinacije u kojoj je radio sve do svoje prerane smrti 1960. godine. U ordinaciji radila je i njegova supruga Marija kao zubarski tehničar.

Prema kazivanju njegove supruge Marije od 1945. sve do 1959. godine njezin suprug Dragutin podnosio je zamolbe za pomoć u priznavanju danih instrumenata i medikamenata za potrebe NOB – a 1943. godine. Nažalost, bilo koji oblik pomoći nikada mu nije odobren pod obrazloženjem da sve što je dano iz njegove zubne ordinacije isključivo je korišteno u vojne svrhe NOB – a. Godine 1957. Obratio se i Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu FNRJ u Beogradu za novčanu potporu u opremanju njegove zubne ordinacije. Odgovor nikada nije dobio. Ogorčen na račun ponašanja beogradskog sekretarijata javno je osudio njegov rad. Bilo je to razlogom da je šest mjeseci proveo na Golom otoku. Na fotografiji Dragutin Pleše u robijaškoj odori logora u Dachau snimljen u Delnicama 1945. godine.

Matija Plenk - K'blarof ( 1915. – 1942. ) Ivan Pleše - Lenkōasen ( 1914. – 1942. ) rođeni su u Delnicama gdje su završili poučku školu. Na pilani delničkog industrijalca Ivana Bolfa upošljavaju se 1930 – tih godina radeći kao radnici na skladištu rezane građe. Oboje bili su članovi Sportskog društva „Goranin“ Delnice nastupajući za nogometnu i skijašku sekciju. Zagovornici ideja naprednog radničkog pokreta, u godina pred Drugi svjetski rat, često su bili uhićeni po Žandarmerijskoj stanici Delnice kao jedni od organizatora radničkih štrajkova u Delnicama na svim pilanama delničkih industrijalaca. Početkom Drugog svjetskog rata a poglavito od travnja 1941. godine javno osuđuju okupaciju Delnica od strane talijanskih vojnika i ustaške satnije. Znajući za to pripadnici ustaške satnije u Delnicama prema propisu poglavnika Ante Pavelića od 2. listopada 1941. godine, provjeravali su, špijunirali i provocirali mještane Delnica ne bi li pronašli suradnike NOB – a. Pronašli su u Delnicama svoje zagovornike ( doušnike ) koji su im izdavali moguće aktiviste i suradnike NOB – a. po naređenju zapovjednika delničke ustaške satnije Alojzija Schena, Matija Plenk i Ivan Pleše u veljači 1942. godine prevarom dovedeni su u prostorije „Stare općine“ u delničkom Zdolanjskom kraju nad kojima se iživljavao ustaški koljač nadimka „Kereta“ Plešeu na živom rezao je pojedine dijelove tijela a raskomadani leš ustaše su bacile uz cestu između Delnica i Marija Trošta. Plenka je Kereta sasjekao na komade, spalio dijelove tijela i u sanduku zakopao ih u podrumu „Stare općine“. Za taj nemili događaj doznao je Kotarski sud u Delnicama koji je po predsjedniku suda Franji Stankoviću izdao nalog da sudbeno – liječnički vještak doktor Milan Forambaher izvrši očevid. Izvršio je očevid i ustvrdio da je dvoje ljudi podvrgnuto najstrašnijim mučenjima i ubijeno. Niti talijanska komanda u Delnicama nije mogla prihvatiti takvo što već je zatražila od ustaške satnije da napusti Delnice.

U znak siječanja na smrtno stradale Delničane – antifašiste i sportaše Ivana Plešea i Matiju Plenka, u Delnicama 27. srpnja 1947. godine otkrivena je spomen ploča njihove pogibije.

Rodio se u Delnicama 1920. godine a umro je od tuberkuloze pluća 1940. godine i sahranjen je na Mjesnom groblju „Mrtvice „ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama i kao desetogodišnjak postaje članom HPD „Risnjak“ Delnice baveći se skijaškim trčanjem u mlađim uzrastima. Sredinom 1935. –tih godina bio je jedan od najbolji delničkih skijeringaša. On je za mnoge izletnike u Delnicama sa zagrebačkog i sušačkog područja, koji su sa oduševljenjem pratila delnički skijering, znao s konjima, držeći ih na dužim uzdama oko pojasa, u atraktivnoj utrci van konkurencije na skijama proći razdaljinu od Delnica do Crnog luga. Šnajdar je 1938. godine postao juniorskim prvakom Gorskog kotara u skijaškoj utrci na deset kilometara. Godinu dana potom u istoj disciplini postao je juniorskim prvakom Savske banovine. Kao skijaš – skakač redovito je nastupao i na skakačkim prvenstvima održavanim u godinama pred Drugi svjetski na skijaškoj skakaonici „Vučnik“ u Delnicama.

Po završetku Drugog svjetskog rata Fiskulturno društvo „Goran“ Delnice – sekcija za skijanje u jesen 1946. godine održalo je skijering natjecanje u znak siječanja na rano preminulog Šnajdara. Natjecanja su trebala postati tradicionalna, no u tome se nije uspjelo zbog malog interesa za tu vrstu športa.

Rodio se 27. ožujka 1912. godine u Delnicama u radničkoj obitelji Petra Polića a umro je 28. ožujka 1984. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Pučku školu završio je u Delnicama. Kao trinaestogodišnjak počeo je raditi kao nekvalificirani radnik u šumi a potom na pilanama delničkih industrijalaca kao tesar i tt monter. Vojni rok odslužio jer na Sušaku 1933/34. godine u činu kaplara.

Kao napredni omladinac primljen je u KPJ 1932. godine. U razdoblju sve do Drugog svjetskog rata Matija Polić bio je jedan od osnivača Nogometnog kluba „Goranin“, njegov igrača i kapetan momčadi a potom predsjednik kluba. Bio je član delničkog Planinarskog kluba „Prijatelji prirode“, Esperantskog društva „Delnice“ te član Sindikalne podružnice drvodjelaca URS – a za Delnice čiji je kasnije bio i predsjednik. U godinama pred početak Drugog svjetskog rata Polić je u delničkom nogometnom klubu „Goranin“ osnovao partijsku čeliju od četiri člana te SKOJ – evsku grupu. U razdoblju od 1937. do 1939. godine bio je jedan od suorganizatora mnogih štrajkova radnika u Delnicama. U pilani Ivana Bolfa u delničkom Zdolanjskom kraju osnovao je partijsku ćeliju i bio prvi njezin sekretar.

Kao jedan od vodećih delničkih radničkih aktivista bio je predložen od strane Kotarskog komiteta Delnice i Oblasnog komiteta za Gorski kotar i Primorje na školovanje u SSSR, u trajanju od pet godina. Kuriri koji su dolazili iz Francuske preko Austrije u Jugoslaviju a s kojima je trebao krenuti u SSSR, bili su otkriveni i uhapšeni. Bilo je to razlog da Matija Polić nije otišao na školovanje.

Početkom 1941. godine biva mobiliziran i kao vojnik obnašao je dužnosti na jugoslavensko – talijanskoj granici sve do raspada bivše Jugoslavije. Po dolasku iz vojske u Delnice dobio je poziv za domobrane na koji se nije odazvao sve po direktivi partije. Radeći tajno na prebacivanju mladih ljudi u partizanske jedinice u jesen 1941. godine uhapšen je od strane talijanske vojske i osuđen na Sušaku zatvorsku kaznu. U ožujku 1942. godine stupio je u redove NOP – a. Bilo je to razlogom uhićenja njegovog oca i žene koje su zatvorili u logor Bakar a potom u talijanski logor u Udinama gdje mu je žena oboljela i puštena je kući. U godinama Drugog svjetskog rata Matija Polić bio je pripadnik II odreda a potom u XIV brigadi obnašao je dužnosti u četi za vezu. Protiv okupatora borio se na području Gorskog kotara i Like i tu dočekao kraj rata.

Po završetku rata od 1945. godine radio je kao tt monter u pošti na Sušaku a od 1947. Godine na osobno traženje premješten je na rad u delničku poštu. Tu je obnašao dužnost glavnog tt montera sve do odlaska u mirovinu 1. prosinca 1971. godine. Iza rata aktivno je radio u SSRN, obnašao je dužnost sekretara OOSK u pošti Delnice a bio je i član Gradskog odbora SUBNOR – a Delnice.

Rodio se u Delnicama 1788. godine a umro je u Zalesini oko 1845. godine. Uz redovite poslove vlastelinskog šumara za područja Delnica, Skrada i Ravne Gore, u Zalesini je 1820. godine otvorio gostionicu uz Lujzinsku cestu. Ujedno bio je i vlasnik slične gostionice – pansiona u Skradu. Bila je to druga gostionica na tom području neposredno uz gostionicu Janka Žagara. Oko 1845. godine u njegovu gostionicu, noću, provalili su hajduci s Lujzinske ceste tražeći od njega novac i hranu. Kada im na njihov zahtjev nije dao sve što su tražili odsjekli su mu ruku od čega je iskrvario i umro. Poslije Gašpara svratište u Zalesini vodio je Ivan Kajfeš.

Rodio se 1844. godine a umro je 18. siječnja 1928. u dobi od 84. godine. Potječe iz stare šumarske obitelji. Podaci o njegovom školovanju nisu poznati. Započeo je službovati kod Vlastelinstva kneza Bacanija ( Batthyanya ) u Gorskom kotaru. Prelaskom vlastelinstva u vlasništvo kneza Thurn – Taxisa preuzeo je novu upravu u kojoj je ostao do umirovljenja. Posebno u Delničkom kotaru bili su vidljivi rezultati njegova rada na uzgoju šuma.