Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
ZLATKO KLEPAC dipl. oec., športaš, športski djelatnik
Zlatko Klepac
Rodio se u Gerovu 26. srpnja 1930. godine u obitelji Ivana i majke Darinke rođ. Šoštarić. Umro je 2010. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Osnovnu školu završio je u Delnicama, srednju šumarsku u Karlovcu a izvanredni studij ekonomskih nauka u Zagrebu.

Već kao šumarski tehničar zaposlio se u Planskom odjelu RZZS DIP – a „Delnice“ a 1961. godine odlazi u Zagreb gdje u srednjoj školi drvne struke radi kao nastavnik tjelesnog odgoja i kao odgajatelj učenika u đačkom domu. Godine 1966. Uposlio se u Riječkoj banci poslovnici Delnice kao referent kreditnog poslovanja a sve do umirovljenja 1991. godine radio je kao planer u Osiguravajućem društvu „Croatia“ Delnice i kao direktor te poslovnice.

Bio je svestrani športaš i športski djelatnik. Obnašao je dužnosti predsjednika Športskog društva „Goranin“ Delnice i višegodišnjeg člana Saveza za fizičku kulturu općine Delnice. Jedan je od osnivača Gorske službe spašavanja „Delnice“. Za života kao športaš i društveni djelatnik primio je mnoga priznanja, pohvale i odličja.
Sastavio: Željko Laloš
JOSIP MUVRIN – LENKŌASEN župnik
Josip Muvrin rodio se 15. travnja 1841. godine od oca Ivana ( 1794. – 1867. ) i majke Marije, rođene Kezele ( 1804. – 1847. ) kao šesto od osmero djece. Pučku školu završio je u Delnicama u vrijeme kad su polaznici škole bila samo muška djeca. Godine 1861. završio je šesti razred na Kraljevskoj višoj gimnaziji u Varaždinu. U jesen iste godine otišao je u Bogosloviju Senj ( Modruško – senjska biskupija ), čiji studij završava 1867. godine. Kao duhovni pomoćnik 1868. godine službuje u Fužinama, a od 1870. godine u Kuželju, gdje i umire 2. veljače 1875. godine od tuberkuloze. Sahranjen je na mjesnom groblju u Kuželju. U delničkoj obitelji Medić čuva se više isprava i dopisa obitelji Muvrin – Lenkōaseneh iz 19. stoljeća.
Sastavio: Željko Laloš
IVAN HARIŠ – GROMOVNIK hrvatski general – major JNA, prvoborac, pisac
Ivan HarišRodio se 17. studenog 1903. godine u selu Slapno – općina Ozalj a preminuo je 16. srpnja 1989. godine u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Malom Erjavcu gdje je pohađao i školu za stolarski zanat. Od 1922. godine aktivno se uključio u revolucionarni radnički pokret, članom socijalističke partije postao je 1929. a članom KPJ 1934. godine. Krajem 1936. otišao je kao dragovoljac u Španjolsku i učestvuje u građanskom ratu na strani republikanaca. Bio je poručnik španjolske republikanske vojske gdje je dobio nadimak „Geriljero“ ( partizan ). U revolucionarnoj španjolskoj vojsci bio je diverzant a poslije završenog diverzantskog tečaja postaje instruktor u diverzantskim jedinicama a potom savjetnik 133. Diverzantske brigade na Estramaduri. Do okončanja rata bio je prevoditelj u Ruskom veleposlanstvu u Valenciji. Poslije neuspjeha Španjolske revolucije bio je zatočen u koncentracijskim logorima u Francuskoj iz kojih u ožujku 1941. bježi. Preko Njemačke krajem lipnja došao je u zagreb i odmah se uključuje u NOB – u. Sredinom kolovoza 1941. dolazi u Hrvatsko primorje i Gorski kotar gdje koristeći iskustva iz španjolskog građanskog rata izvodi prve diverzije na goranskom području.

Kraj Liča 9. Rujna 1941. sa grupom goranskih diverzanata uništio je talijansku lokomotivu. Deset dana kasnije kod Sungerskog tunela sa diverzantima uništava vlak za prijevoz talijanskih okupatorskih vojnika. Sve do 1943. godine Hariš je na goranskom području radio na prikupljanju eksploziva, odabiru boraca NOR – a za podučavanje i izvođenje diverzantskih akcija. Godine 1943. napisao je kroniku pregleda svih do tada diverzantskih akcija na goranskom području. Tijekom Drugog svjetskog rata Harišove diverzantske akcije osjetio je neprijatelj diljem Hrvatske, BiH i nizu drugih područja. Ratno ime „Gromovnik“ dobio je kao organizator i izvršitelj velikog broja diverzantskih akcija pri GŠ NOV. Neko vrijeme bio je visoko rangiran u Generalštabu JNA, no kako je često imao oprečna stajališta od službene jugoslavenske dogmatske politike u svezi NOR – a , zbog toga je kasnije, iako proglašen narodnim herojem, prijevremeno umirovljen.

Nakon Drugog svjetskog rata završio je Partijsku školu i Visoku vojnu akademiju JNA. U početku bio je zamjenik zapovjednika inženjerije pri Generalštabu JNA, potom zapovjednik u inspekciji Generalštaba i na kraju načelnik uprave inženjerije JNA. Unatoč velikom napredovanju u vojnoj karijeri, Ivan Hariš održavao je mnoge tribine o ratnim operacijama na području Hrvatske uključujući i Gorski kotar. Neka od njegovih svjedočenja iz Drugog svjetskog rata, posebice o svećenicima koji su sakrivali partizane, poput delničkog svećenika Josipa Kezele, bila su oprečna dogmatskoj jugoslavenskoj politici. Hariš je bio kao prvoborac nositelj partizanske spomenice 1941., te više drugih ratnih i poratnih odličja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 25. rujna 1944. godine.
O vojnim akcijama napisao je knjige „Diverzant“ i „Dnevnik diverzantskih akcija“ gdje se nalaze pobrojene sve diverzantske akcije uključujući i one na goranskom području.
Izvor: Arhiva OKSKH Sastavio: Željko Laloš
MARIJAN PAVEŠIĆ dipl. inž. drvne Industrije
Marijan PavešićRodio se 11. ožujka 1933. godine u Mrzlim Vodicama a umro je 26. studenog 2012. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Marijana i Josipe rođ. Tadej. Otac mu je bio mljekar a majka kućanica. Osnovnu školu završio je 1945. godine u Fužinama a gimnaziju u Delnicama na kojoj je maturirao 1953. godine. Šumarstvo je studirao u Zagrebu na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu. Za vrijeme studija bio je 1958. godine na stručnoj praksi u Norveškoj. Diplomirao je na DI odsjeku Šumarsko – poljoprivrednog fakulteta 1959. godine. Kao stipendist DIP – a „DELNICE“ prvi je posao dobio u upravi poduzeća a zatim prelazi na stručne poslove u tehničku pripremu proizvodnje Tvornice pokućstva u Vratima. Od 1962. do 1982. godine posvećuje se odgoju i obrazovanju mladeži i odraslih u stručnim školama. U Drvno prerađivačkoj školi s praktičnom obukom te u Drvno prerađivačkoj školi za pogonske tehničare u Delnicama predaje više stručnih predmeta u redovitim odjeljenjima koja su bila organizirana u Delnicama, Ravnoj Gori, Čabru, Buzetu i Dvoru na Uni. Obnašao je i dužnost upravitelja škole a povremeno predavao je i u višim razredima Šumarske škole u Delnicama. U razdoblju od 1976. do 1980. godine bio je direktor Srednjoškolskog centra u Delnicama. Napisao je više skripata za stručne predmete polaznika škola drvne struke te je aktivno sudjelovao u izradi programa predavanja stručnih predmeta u SIZ – u općine Delnice. Surađivao je i sa Zavodom za zapošljavanje Rijeka na polsovima profesionalne orijentacije mladih.

Godine 1982. zapošljava se u „Jugoinspektu“ Rijeka i radi na kontroli drva i drvnih proizvoda te ispitivanju kvalitete građevne stolarije DIP – a „DELNICE“, DIP – a „OGULIN“, „PROLETERA“ Buje, DIP –a „VRHOVINE“, „5. Maja“ Pula i „INLESA“ Ribnica. Tih je godina bio i stalni član komisije za standardizaciju pri Jugoslavensku zavodu za standardizaciju proizvoda. Umirovljen je 1993. godine. Za postignute uspjehe u obrazovanju odlikovan je „Ordenom sa srebrnim vijencem“ i „Ordenom ra sa zlatnim vijencem“. Izdao je više stručnih publikacija od kojih su mu najpoznatije brošura i7 1972. godine „Radnik u drvnoj industriji“ te napisi i Zborniku radova Šumskog gospodarstva Delnice u razdoblju od 1960. do 1980. godine.
Izvor: Hrvatski leksikon drvnih tehnologa Priredio: Željko Laloš
VLADIMIR PLEŠE dipl. inž. drvne industrije
Rodio se u Delnicama 20. rujna 1934. godine a umro je u zagrebu 2. rujna 1998. Godine. Sin Josipa i Josipe rođ. Pleše. Potječe iz obrtničke obitelji. Otac mu je bio stolar a majka kućanica. Osnovnu školu završio je 1948. godine u Vinkovcima a srednju tehničku 1956. u Zagrebu. Na Šumarsko – poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu na Drvno industrijskom odjelu diplomirao je 8. lipnja 1956. godine. Cijeli radni vijek do 2. rujna1998. Godine kada iznenada umire, proveo je kao nastavnik stručnih predmeta na Metalsko školskom centru „Prvomajska“ u Zagrebu gdje je za života bio jedan od najboljih profesora i nositelj je više pohvala i priznanja za stručno – pedagoški rad.
Izvor: Hrvatski leksikon drvnih tehnologa. Sastavio: Željko Laloš
IVAN DOŠEN dipl. inž. šumarstva
Ivan Došen
Rodio se 14.kolovoza 1929. godine u Dabru kraj Otočca a umro je 8. studenog 2016. Godine i sahranjen je na Gradskom groblju u Karlovcu . Sin Valentina i Lucije rođ. Smolčić.. Otac mu je bio nadlugar a majka kućanica. Osnovnu školu završio je u Dabru. Niže razrede gimnazije polazio je u Karlovcu, Senju i Otočcu a srednju šumarsku školu u Drnišu i Karlovcu maturiravši 1950. godine. Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu kao izvanredni student diplomirao je 5. listopada 1966. godine. Do okončanju studija radio je punih petnaest godina ka šumarski tehničar. Prvo zaposlenje dobiva u DI „DELNICE“ a nakon odsluženja vojnog roka 1. prosinca 1951. godine zapošljava se u Šumariji Mrkopalj Šumskog gospodarstva „VIŠEVICA“ Rijeka. Osnivanjem Šumskog gospodarstva Delnice od 1964. godine radio je u Šumariji Skrad kao referent za eksploataciju šuma a od svibnja 1958. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Fužine. Početkom 1970. godine prelazi u RZZS Šumskog gospodarstva Delnice na radno mjesto direktora Tehničkog odjela, pa pomoćnika glavnog direktora i potom direktora gospodarstva. Reorganizacijom šumarstva i osnivanjem Goransko – primorskog Šumskog gospodarstva Delnice, 1985. godine imenovan je za predsjednika Poslovodnog odbora. Pet godina potom po osnivanju „Hrvatskih šuma“ – UŠ Delnice, radi na poslovima v.d. upravitelja. S tog radnog mjesta krajem 1991. godine odlazi u mirovinu.

Bio je aktivan društveno – politički radnik. U vrijeme donošenja Zakona o šumama, 1983. godine bio je zastupnik u Saboru SRH gdje se zalagao za ustroj SIZ - a šumarstva SRH čiji je bio i prvi predsjednik. Od 1978. do 1982. godine bio je predsjednik SO Delnice, član Izvršnog vijeća Zajednice općina Rijeka i odbornik u Skupštini ZO Rijeka te delegat šumarstva u Privrednoj komori Rijeka i Privrednoj komori SRH.

Za života sudjelovao je na više stručnih skupova u zemlji i inozemstvu – na Kongresu IUGB- a u Moskvi ( 1969. ), studijskim putovanjima po Kanadi ( 1971. ), Mađarskoj, ČSR – u i Rumunjskoj. U Više je navrata bio sudionik sajmova u austrijskom Klagenfurtu i Švedskoj ( svezi uvođenja šumske mehanizacije u šumarstvo te projektiranju i izgradnje „Drvenjača“ Fužine ).

Uz brojna priznanja i odličja odlikovan je „Ordenom rada – Poveljom Savezne privredne komore Jugoslavije“. Bio je dugogodišnji član Društva tehničara i inženjera šumarstva i drvne industrije i sudionik osnivačke skupštine ogranka Delnice u lipnju 1978. godine. Autor je stručnih radova „Investiciona ulaganja ŠG Delnice“, Zbornik ŠG Delnice 1960. – 1980. S osvrtom na prošlost Gorskog kotara.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Šumarska škola Karlovac, Arhiva Šumskog gospodarstva Delnice, Arhiva SO delnice. Priredio: Željko Laloš
FRANJO MOĆAN dipl. inž. šumarstva , šumarski savjetnik
Franjo Močan
Rodio se 1. Listopada 1905. godine u Gornjoj Dobri ( Gorski kotar ) a umro je a umro je 1. Siječnja 1984. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Jakova i Veronike rođ. Brajdić. Potječe iz ugledne trgovačke obitelji. Pučku školu završio je 1916. godine u Brod Moravicama a Realnu gimnaziju na Sušaku gdje je maturirao 1924. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u zagrebu na kojem je diplomirao 22. lipnja 1933. godine. Šumarsku karijeru započeo je 1934. godine kao šumarski činovnik a potom i šumarski savjetnik Državne uprave ekspropriranih šuma u Delnicama – područni Kotar Čabar. Ubrzo je napredovao u službi pa biva postavljen najprije za šefa uprave u Čabru, potom u Lokvama pa u Delnicama. Na toj dužnosti ostao je i tijekom Drugog svjetskog rata. Osnivanjem Šumskog gospodarstva „Viševica“ Rijeka imenovan je upraviteljem Šumarije Delnice a 1948. godine tehničkim direktorom ŠIP – a Mrkopalj. Godine 1957. imenovan je za tehničkog direktora DIP – a „DELNICE“ na kojoj dužnosti je umirovljen 1969. godine. Bio je član JŠU, kasnije HŠD od 1936. godine.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
VLADIMIR OGNJENOVIĆ profesionalni novinar
Rodio se 1902. godine. Rodom iz okolice Zagreba u Delnice je došao 1930. - tih godina na poziv Milana Rustambega koji mu je dao potporu za mogućnost izlaženja tiskovine u Delnicama a time i na goranskom području. Početkom 1936. godine iz tiska je izašao prvi delnički tjednik – tiskovina „Goranin“ koje je uredio Milan Ognjenović. U očima tadašnje vlasti Ognjenović se smatrao simpatizerom i pomagačem komunističke doktrine i akcija a sve to kroz pisanje i objavljivanje tekstova u njegovom tjedniku „Goranin“ kojeg je tiskao na vlastitom tiskarskom stroju. List „Goranin“ od mjesne vlasti više je puta plijenjen i zabranjivan za izlaženje radi po mjesnoj vlasti „Otvorenog ili prikrivenog tendencioznog pisanja u krajnje ljevičarskom pravcu“. Godine 1938. tiskovina nije izlazila šest mjeseci a 1939. samo povremeno. Novinar Ognjenović 1938. Izdao je „Vodič Delnica“ u 4 tisuće primjeraka na 47 stranica koji je i danas rado čitan a naslovnu stranicu vodiča uredio je Vlado Mirosavljević. Vodič se prodavao po cijeni od 7 dinara a sadržavao je napise o turističkim mogućnostima Delnica i njegove okolice. Početkom 1941. godine Vladimir Ognjenović potajno je napustio Delnice. Nije poznato kamo je otišao niti je zabilježena godina njegove smrti.
Izvor: OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
MATE RELJA hrvatski redatelj i scenarist
Mate Relja
Rodio se 29. kolovoza 1922. godine a umro je 31. srpnja 2006. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je književnost na kojem je diplomirao 1949. godine. Umjetničku karijeru započeo je 1944. godine u partizanima kao glumac u kazališnoj družini NOO ŠIBENIK, kasnije u šibenskom kazalištu. Do 1948. godine na filmu je radio kao pomoćnik redatelja u „Jadran“ filmu Zagreb. Jedno vrijeme radio je ina HRT- u programu za djecu i omladinu. Bio je dramaturg i redatelj u tridesetak tzv. element filmova. Od 1993. do 1994. godine obnašao je dužnost predsjednika Hrvatsko – češkog filmskog društva. Režiser je filmova „Kota 905“, „Opasni put“ i „Vlak u snijegu“. Za posljednja dva filma napisao je scenarije. Dobitnik je nagrada „Zlatni lav“ 1963. za dječji film na festivalu u Veneciji i nagrade „Vladimir Nazor“ za redatelja u filmu „Vlak u snijegu“.

Film „Kota 905“ redateljski je prvijenac šibenskog redatelja Mate Relje sniman kasnih 1950. – tih godina u Gorskom kotaru na vidikovcu ispod Drgomlja, u Kupskoj dolini i na više delničkih lokacija. Premijera filma održana je u Delnicama u tadašnjem kinu „Partizan“ a nazočila mu je glavna glumica iz filma Hermina Pipinić. U filmu su statirali brojni Delničani a Gorski kotar je „glumio“ centralnu Srbiju. Naime, radnja filma se događa 1946. godine po završetku Drugog svjetskog rata ali tajna služba OZN-a još uvijek se obračunava sa četničkim bandama koje vrše diverziju protiv novog režima. Pedeset godina i kasnije film je dobro kotirao među filmskim kritičarima. Ipak, filmski kritičar Jurica Pavičić ga je nazvao „nevidljivim filmom“ jer za njega u srpskom korpusu nije bilo mjesta budući su ga snimili hrvatski studio i režiser, a u hrvatskom je ignoriran jer se bavio usko srbijanskom temom – borbom OZNA- e protiv četničkih gerilaca zaostalih u Srbiji 1945746. godine.
Izvori: Hrvatska kinematografija, Arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
IVAN KNEŽEVIĆ dr. sc. dipl. inž. šumarstva
Ivan KneževićRodio se 5. listopada 1929. godine a umro je u Zagrebu 2010. godine. Osnovnu  školu i četiri razreda gimnazije završio je u Osijeku, a ostale u Zagrebu, gdje  je maturirao 1948. godine. Studirao je na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu  Sveučilišta u Zagrebu na kojem je diplomirao 12. lipnja 1956. godine. Za vrijeme  studija radio je u zagrebačkom poduzeću „Cestogradnja“ a zatim u Projektnom  birou šumarstva i drvne industrije u Zagrebu te u poduzeću „Građevinar“ u  Ogulinu. Godine Potom je postao asistent za predmet „Šumske komunikacije“ u  Zavodu za šumsko građevinarstvo i komunikacije na Šumarskom fakultetu u Zagrebu.  Reizabran je za asistenta iz navedenog predmeta 1965. i 1968. te 1972. Godine za  predmet „Šumska transportna sredstva“. Godine 1974. izabran je za višeg  predavača predmeta „Šumske komunikacije“.

Doktorirao je 1990. a u zvanje docenta izabran je 1991. a dvije godine potom  postaje izvanredni sveučilišni profesor. Baveći se operativnim zadacima na  šumarskom fakultetu, stupanj doktora znanosti uspio je postići potkraj radnog  vijeka., Naime niz godina bio je rukovoditelj NŠPO Zalesina kraj Delnica a  potkraj radnog staža preuzeo je dužnost direktora Šumarskog fakulteta u Zagrebu.  Umirovljen je 1995. Godine sa radnog mjesta voditelja Katedre za šumska  transportna sredstva kao izvanredni sveučilišni profesor.
Njegov znanstveno istraživački rad usko je povezan s područjem njegova  nastavnog rada, a uz istraživanja provedena zbog stjecanja novih znanja o  pojavama i zakonitostima u svezi s ekonomičnim rasporedom šumskih prometnica u  prebornim šumama, te osobito utjecaju načina gospodarenja i vrste sječa na takve  postupke. Najveći dio njegova rada sastajao se od stvaralačke primjene stečenih  znanja na nova područja, poglavito od stvaranja modela otvaranja šuma u uvjetima  Gorskog kotara., te pronalaženja podobnih pozajmišta kvalitetnih materijala za  gradnju šumskih prometnica.

Bio je društveno – politički aktivan; jedan mandat bio je direktor Šumarskog  fakulteta u Zagrebu, a niz godina bio je rukovoditelj NMŠPO Zalesina.
Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu stručni radovi: „Kompleksni utjecaj  činilaca na optimalnu gustoću mreže šumskih prometnica u prebornim šumama  Gorskog kotara“, „Utjecaj strukture sastojine na optimalnu gustoću mreže šumskih  prometnica u prebornim šumama Gorskog kotara“, „Mehanizacija u šumarstvu“ .  Suautor je stručnog rada „Šumarsko inženjerstvo u jelovim sastojinama – rad,  otvaranje šuma i uporaba mehanizacije“.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice Sastavio: Željko Laloš
KAZIMIR LOKNAR dipl. inž. šumarstva
Kazimir LoknarRodio se u Čabru 22. listopada 1913. godine a umro je u Delnicama 1. siječnja 1998. godine. Sin Miroslava i Vjekoslave rođ. Žurga. Otac mu je bio obrtnik a majka kućanica. Pučku školu završio je u rodnom Čabru a gimnaziju je pohađao na Sušaku i Subotici. Maturirao je na Realnoj gimnaziji na Sušaku 1932. godine. Šumarstvo je studirao na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je uoči Drugog svjetskog rata 7. listopada 1940. godine. Iste se godine upošljava u svojstvu dnevničara kod Uprave šuma u Zagrebu. Već slijedeće godine bio je unaprijeđen na poslove pomoćnog šumarnika. Pred kraj rata vratio se u Gorski kotar i 1944. godine položio je stručni ispit i imenovan za upravitelja Šumarije Skrad a 1947. godine za upravitelja Šumarije Mrkopalj.
U jeku opsežnih poslijeratnih sječa u svrhu obnove porušene zemlje dao je veliki doprinos da radovi na sječi šume i privlačenju drvnih sortimenata što manje naruše proizvodnu snagu sastojina. Godine 1952. na kratko napušta šumarsku struku preuzevši tehničku službu OPZ – a Čabar.

Osnivanjem Šumskog gospodarstva Delnice 1960. godine neko je vrijeme upravitelj Šumarije Mrkopalj a u razdoblju od 1960. do 1965. godine šumarski je inspektorni povjerenik za zaštitu prirode Republičkog zavoda za zaštiti prirode u Ogulinu u Delnicama. Sa tog radnog mjesta prelazi 1. listopada 1965. godine u Šumsko gospodarstvo Delnice za šefa eksploatacije šuma a potom za pomoćnika glavnog direktora. Umirovljen je 1973. godine.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
MATIJA PETRANOVIĆ lugar, lovnik
Rodio se u Delnicama 19. prosinca 1909. godine. Umro je 21. ožujka 1985. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Sin Matije Petranović ( Čebana ) i Ane rođ. Briški. Pučku školu završio je u Delnicama a kasnije i lugarsku u rodnom mjestu. U razdoblju od 1937. do 1943. godine bio je zaposlen kod šumo - posjednika Thurn – Taxisa a od 1945. do odlaska u mirovinu 1969. radio je kao lugar - lovnik u Šumariji Crni lug Šumskog gospodarstva Delnice. Zaslužan je za početak organiziranog lovnog turizma u Gorskom kotaru.
Sastavio: Željko Laloš
VILIM PERC šumarski nadsavjetnik
Rodio se 1854. godine u Vrbovskom a umro je 18. lipnja 1927. godine u Zagrebu gdje je i sahranjen. Šumarstvo je apsolvirao 1879. godine na GŠU u Križevcima. Najprije je radio kao šumarski vježbenik Otočke imovne općine a zatim od 1886. godine kao upravitelj Kotarske šumarije u Kosinju. Ovdje se upoznao sa mnogim potomcima iseljenih Gorana – Delničana i Brodmoravčana koji su Kosinjski kraj ( Stari Kosinj ) naselili krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Pevc na proputovanju kroz Delnice u drugoj polovici 19. stoljeća upoznao je poznatog delničkog ljetopisca Mihu Klobučara st. i upoznao ga sa željama Kosinja da posjete Delnice, rodni kraj njihovih predaka, što je ostvareno u više navrata u obostranoj posjeti u drugoj polovici 19. stoljeća. Obitelj Klobučar o Pevcu i Kosinjana za vrijeme dolaska u Delnice ostavila je više zapisa.

Od 1897. godine Vilim Pevc obnašao je dužnost nadšumara u Otočcu a u razdoblju od 1901. do 1911. godine bio je upravitelj Državne šumarije Jasenovac kada je premješten u Središnju šumarsku službu na Sušaku gdje je od 1916. godine kao šumarski nadinženjer imenovan šumarskim savjetnikom za gospodarenje šumama. Svojim praktičnim iskustvima dao je mnoga rješenja za napredno gospodarenje goranskim šumama. Od 1918. godine radio je u Šumarskom ravnateljstvu u Zagrebu gdje je kao državni šumarski nadsavjetnik umirovljen u jesen 1921. godine. Surađivao je svojim stručnim napisima u Šumarskim listovima u razdobljima od 1897. do 1909. godine a obnašao je 1894. godine i dužnost društvenog odbornika. Najpoznatiji su mu radovi: „Spomen knjiga u šumarskoj službi“ iz 1897. godine i „ Stanovište šumarskih erarskih činovnika u predmetu sjedinjenja njihovog statusa sa statusom ostalih šumarskih činovnika koji spadaju u djelokrug Kr. ug. Ministarstva za poljodjelstvo u Budimpešti“ iz 1909. godine.
Izvori: HŠŽL, Zapisi obitelji Klobučar iz Delnica. Sastavio: Željko Laloš
IVAN HETRICH režiser, tv – voditelj, spiker
Ivan HetrichRodio se u Vinkovcima 25. listopada 1921. godine a umro je u Stubičkim Toplicama 5. travnja 1999. godine. U Vinkovcima je završio pučku školu i tri razreda gimnazije koju je završio 1939. godine u Zagrebu. Studirao je i diplomirao režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od 1946. godine radio je kao spiker, novinar i režiser na Radio - Zagrebu . Godine 1956. bio je jedan od utemeljitelja TV Zagreb. Bio je prvi hrvatski tv – spiker, tv – voditelj i tv – režiser. Na Radio Zagrebu režirao je više od 80 radio drama i bavio se adaptacijom romana i pripovijetki za potrebe radija. Na TV Zagreb režirao je više od 80 drama te dvije TV serije „Kuda idu divlje svinje“ i „Kapelski kresovi“. Bio je voditelj filmskih tv emisija a režirao je više od 20 kazališnih drama. Pet godina bio je i dramaturg u „Zora“ filmu. Primio je brojne nagrade i odličja. Krajem 1980. – tih godina otišao je u mirovinu.

Ivan Hetrich režiser je igrane tv – serije „Kapelski kresovi“ snimljene u produkciji TV Zagreb prikazane krajem 1975. i početkom 1976. godine. Zajedno sa Ivanom Ivancem napisao je scenariji za seriju snimljenu prema istoimenom romanu Veljka Kovačevića zasnovanu na povijesnim događajima i osobama u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Mnoge radnje u seriji prikazuju kako se isprva naoružane grupe a potom partizanske jedinice bore protiv brojčano i tehnički nadmoćnijeg talijanskog okupatora. U seriji posebno su istaknuti likovi Dimnjačara i Riđana koje su tumačili danas već pokojni glumci Boris Dvornik i Božidar Orešković.
Izvori: Hrvatski povijesni portal Sastavio: Željko Laloš
IVAN ŠNAJDAR – IVICA JAP'KOF poručnik, obavještajac
Ivan ŠnajdarRodio se 31. listopada 1920. godine u radničkoj obitelji a poginuo je 24. rujna 1947. godine. Pučku školu završio je u Delnicama a 1937. godine uposlio se kao pilanski radnik na pilani industrijalca Ivana Bolfa u delničkom Zdolanjskom kraju. Iste godine u jesen učlanio se u Esperantski klub „Delnice“, vodi delničku mladež i daje punu potporu prvosvibanjskim okupljanjima delnički pilanskih radnika. Kao zagovornik naprednog radničkog pokreta uključuje se 1941. godine u NOB – u i iste godine postaje članom SKOJ – a. Za cijelo vrijeme rata djelovao je u ilegali prikupljajući na širem goranskom i ogulinskom području podatke o kretanju neprijateljskih talijanskih i njemačkih okupatorskih snaga te podatke o kretanju ustaških jedinica o čemu vodi posebnu evidenciju. Informacije o tome dostavljao je u GŠ NOV –a. Kraj rata dočekao je u činu poručnika na delničkom području. U jednoj akciji rujna 1947. godine na Petrovoj Gori kraj Topuskog, gdje je zapovijedao odjeljenjem za pronalaženje skrivenih pojedinaca iz nekadašnjih ustaških postrojbi, a koji su se i dvije godine po završetku rata skrivali od javnosti, ubijen je od ustaša pregovarajući s njima pred njihovim skloništem u Petrovoj Gori. Posmrtni ostaci Ivana Šnajdara bili su dostupni javnosti u delničkom Sokolskom domu. Sahranjen je na tadašnjem Mjesnom Groblju „Mrtvice“ u Delnicama uz najveće vojne počasti. Na fotografiji Ivan Šnajdar snimljen u srpnju 1942. godine.
Izvor: Arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
JOSIP KEZELE – JURČ'KOF župnik
Rodio se 1888. godine u Delnicama a preminuo je 1952. godine u Tounju i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Otac Josip bio mu je poznati delnički gostioničar i trgovac mješovitom robom. U sklopu gostionice i trgovine imao je otvorenu i pekarnicu kojom je kruhom i brašnom pretežito snabdijevao mještane delničkog Zdolanjskog kraja koju je vodila Josipova majka Marija.

Pučku školu završio je u Delnicama a nakon sjemeništa i završene gimnazije s uspjehom je završio studij Bogoslovije u Zagrebu. Zaredio se za svećenika u proljeće 1912. godine da bi 14. srpnja iste godine imao „mladu misu“ u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama u kojoj je sudjelovao Delničanin msgr. Stjepan Petranović – Čabanov. U razdoblju od 1920. do 1928. godine službovao je u Modrušu a potom sve do 1949. godine bio je župnik u Tounju kraj Ogulina kada je zbog bolesti umirovljen.

Župnik Kezele tijekom Drugog svjetskog rata na ogulinskom području mnoge je ljude spasio i zbrinuo od neprijateljskog djelovanja a posebice kako je znao reći delnički župnik Antun Brnad od „ustaške ruke“. Naime, župnik Kezele tijekom Drugog svjetskog rata povremeno je dolazio u Delnice i susretao se sa župnikom Brnadom. O njegovoj brizi za obične ljude govorio je i msgr. Dragutin Petranović koji je službovao u Ogulinu, za vrijeme rata, kao katehet i duhovnik Ogulinske bolnice.
Sastavio: Željko Laloš
ZORISLAV KOVAČEVIĆ dr. sc. znanstveni savjetnik, dipl. inž. šumarstva
Zorislav KovačevićRodio se u Osijeku 13. prosinca 1927. godine a umro je 9. svibnja 1991. godine u Rijeci. U Osijeku je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Poljoprivredno – šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1956. godine a u Sarajevu doktorirao 1988. godine. Od 1960. godine radio je u Šumariji Delnice Šumskog gospodarstva Delnice gdje je do 1968. godine obnašao dužnost rukovoditelja Odjela za pošumljavanje i melioraciju ( kasnije razvojno – biološki odjel ). Godine 1968. prešao je na rad u zagrebački Šumarski institut (kasnije Šumarski institut Jastrebarsko ) u kojem je ostao do kraja života. Bavio se stručnim i znanstvenoistraživačkim radom u području ekonomike šumarstva i organizacije rada u šumarstvu. Stupanj magistra znanosti postigao je 17. prosinca 1976. godine. Njegova disertacija iz 1988. godine veliki je doprinos tipološkom istraživanju šuma i racionalnom korištenju šumskih iskustava. Radom u Odjelu za tipologiju šuma Šumarskog instituta isticao se pomnim istraživanjima u traženju znanstvene istine. Bio je vrstan poznavatelj umjetnosti i Biblije. Objavio je 5 samostalnih radova, 27 radova u suradnji sa drugim šumarskim stručnjacima, 35 studija, 5 projekata te 13 osnova i programa gospodarenja šumama. Vezano za Gorski kotar autor je suautor više stručnih radova od kojih su mu najpoznatiji: „Program razvoja Šumskog gospodarstva Delnice“ ( 1967. ), „Tipološke značajke šuma u O. J. Brod na Kupi ( 1974. ), „Tipološke značajke šuma u O. J. Crni lug“ i „Ekološko gospodarska osnova prostora Delnice“ ( 1982. )
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
LEON HAUEISE viši šumarski savjetnik, stručnjak za bujičarstvo
Rodio se u Dobri kraj Skrada u Gorskom kotaru 1. studenog 1876. godine a umro je u Zagrebu 18. prosinca 1941. godine. Gimnaziju je 1894. godine završio u Karlovcu a šumarstvo je studirao i diplomirao 1899. godine na Visokoj školi za kulturu tla u Beču. Po završetku studija zaposlio se u Zemaljskoj vladi Zagreb kao šumarski vježbenik na poslovima uređenja bujica a godine 1901. položio je državni stručni ispit. Poslije Zagreba službovao je pri Kotarskoj oblasti u Gračacu. Tada su prema njegovim projektima uređene mnoge bujice (Zrmanja, Una ) a jednakom pozornošću provodio je i šumarski građevni dio bujičarstva. Umirovljen je 1935. godine kao savjetnik u Odsjeku za šumarstvo kod Banske uprave savske banovine. Za života objavio je više stručnih radova. Bio je redoviti član JŠU i nositelj je više odličja.

Jedan je od najvećih stručnjaka svoga vremena što ih je dao Gorski kotar na području bujičarstva.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
IVO NAVRATIL dipl. Inž. šumarstva, stručnjak za uređivanje šuma
Rodio se 7. listopada 1906. godine u Virju a umro je 2. studenog 1986. godine u Rijeci. Šumarstvo je studirao na Gospodarsko – šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 20. lipnja 1930. godine na tada već preimenovanom Poljoprivredno – šumarskom fakultetu Zagreb.

Uposlio se 16. siječnja 1932. godine u svojstvu pripravnika na poslovima taksacije u Direkciji šuma Zagreb. Državni stručni ispit položio je 1934. a 1938. premješten je na poslove u Kotarsko načelstvo Jastrebarsko. Godine 1941. obnašao je dužnost taksatora pri Ravnateljstvu šuma u Sarajevu, zatim u istom svojstvu u Ravnateljstvu šuma Petrovaradinske imovne općine u tadašnjoj Hrvatskoj Mitrovici, 1943. radi u Travniku a potom u Ravnateljstvu šuma u Bjelovaru.

Nakon Drugog svjetskog rata radio je s timom stručnjaka pri Službi za uređivanje šuma Ministarstva šuma NRH na poslovima inventarizacije šuma u Hrvatskoj. Potom gotovo četvrt stoljeća radio je u Rijeci, gdje je nakon decentralizacije Službe za uređivanje šuma osnovao 1950. godine Sekciju za uređivanje šuma za područje Šumskog gospodarstva „Viševica“ Rijeka, a koja je radom obuhvaćala veći dio prebornih gorskih ( goranskih ) šuma i dio primorskih i otočnih šuma. U prvom desetogodišnjem razdoblju rada ( 1951. – 1960. ) Sekcija je obavila terenske radove, uključujući i područje Gorskog kotara, za pripremu i izradu 27 gospodarskih osnova za 65. 568 ha, što je iznosilo gotovo 89% ukupne površine gospodarstva.

Kao šef taksacije u Rijeci inženjer Navratil okupio je oko sebe veliki broj šumara (Škopac, Lakić, Tomac, Čop, Sušanj i dr. ) s kojima je izradio veliki broj gospodarskih osnova gospodarenja za područje šuma Gorskog kotara. Zadnje njegovo stručno djelo vezano za Gorski kotar bilo je iz 1986. godine „Gospodarska osnova Nacionalnog parka „Risnjak“ „ . Poznatiji su mu stručni radovi „Razvitak šumarstva i šumsko gospodarske organizacije u oslobođenoj zemlji od 1945. – 1960. – Edicija ŠG Delnice „ i „Prinosne mogućnosti šuma Gorskog kotara“.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
LJUDEVIT BROSIG vlastelinski nadšumar
Ljudevit BrosigRodio se 1851. godine u Zakopanima ( Galicija – Poljska ). Sin je Antuna šumarnika i Sofije rođ. Halbsch. Kao dječak s obitelji 1857. godine došao je u Hrvatsku . Osnovnu školu polazio je u Čabru i Ljubljani, a srednju u Grazu ( Austrija ). Šumarstvo je apsolvirao 1869. na GŠU u Križevcima gdje je 1876. apsolvirao i njegov brat Eduard (Slavoljub ). Državni stručni ispit položio je 1873. godine. Iste godine stupio je u službu kod kneza Thurn – Taxisa. Radio je kao šumar, kotarski šumarski upravitelj i nadšumar u Gorskom kotaru i na vlastelinstvu Pešćenica ( Lekenik ) neprekidno 54. godine. Umirovljen je na vlastiti zahtjev 1940. godine u Zagrebu. Prema nepotvrđenim podacima umro je tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je član HSŠD od 1876. godine, zatim JŠU u Zagrebu i HŠD (1940. ). Šumarskom muzeju u Zagrebu prigodom otvorenja 1898. godine darovao je više predmeta. Pripada starijoj generaciji šumara i nosi zasluge za razvoj šumarstva i Šumarskog društva u Hrvatskoj te za izgradnju Šumarskog doma i Šumarskog muzeja u Zagrebu.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
JOHANNES von THURN und TAXIS plemić
Johanes von ThunRodio se 5. lipnja 1926. godine U Regensburgu a umro je 14. prosinca 1990. godine u Münchenu. Jedan je od potomaka nekoć jedne od najbogatijih kneževskih dinastija u Europi. Podrijetlom iz Bergana ta poznata njemačka plemićka obitelj spominje se još u 13. stoljeću. Od 1512. godine članovi obitelji nosili su naslov plemića Svetog rimskog carstva, od 1605. godine naslov baruna te od 1695. godine kneževa. Godine 1872. Helena ( 1834. – 1890. ) udovica kneza Maksimilijana Antona Lamorala ( 1831. – 1867. ) kupila je od grofova Batthyanya vlastelinstva u Ozlju, Grobniku i Brodu na Kupi. Moć obitelji Thurn und Taxis uvelike se temeljila na nasljednom monopolu što im je godinama donosilo velike prihode. Obitelj je bila u raznim zemljama Europe poznata po različitim varijantama svoga imena ( u Njemačkoj kao Thurn und Taxis, u Italiji kao Della tore e Taso a u Francuskoj kao De la Tour et Tassis ). Imali su velike posjede širom Europe uključujući i Hrvatsku na području Turopolja i Gorskog kotara. Posjedima u Hrvatskoj pretežito je upravljao knez Franz Josef von Thurn und Taxis ( 1893. – 1971. ) koji je u više navrata boravio između dva svjetska rata u Gorskom kotaru. Uz Frankfurt, Prag, Bruxeles i Insbruck glavno im je sjedište bi dvorac Sankt Emmeran u Regensburgu. Bilo je to u vrijeme kneza Johanesa von Thurn und Taxisa. U to vrijeme bio je to najveći privatni dvorac u Europi. Knez Johanes bio je u braku sa groficom Mariae GHloriom von Schonburg – Glauchan. Nakon Drugog svjetskog rata imao je namjeru obići svoje nekadašnje goranske posjede ali je odustao od toga zbog, kako je navodio, novih društveno – političkih prilika.
Izvor: Leksikografski zavod „Miroslav Kreleža“ Zagreb Sastavio: Željko Laloš
JOSIP PAJK povjerenik za obrt i industriju KO Delnice
Rodio se 1892. godine. Umro je 1966. godine. Rodom iz Slovenije po struci kovač, u godini pred Prvi svjetski rat došao je u Gorski kotar , isprva u Lokve, a potom živi u Delnicama. Tijekom Prvog svjetskog rata radio je u delničkim kovačnicama u koje vrijeme pokazuje veliki interes za slobodu misli i javnog izražavanja. Članom KPJ postaje 1920. godine i neposredno na terenu, zajedno s radničkim povjerenicima, radi na ostvarivanju radničkih prava radnika, uposlenih na pilanama goranskih industrijalaca što je bilo razlogom da često biva uhićen i saslušavan u delničkoj žandarmeriji. Godine 1935. postaje članom OK za Gorski kotar ali iste godine dobiva izgon iz Delnica u koje se vraća 1939. godine. U NOB uključuje se 1941. i jedan je od prvih pripadnika partizanskih jedinica u Gorskom kotaru. Tijekom rata obnašao je dužnost komandira voda i čete. Po oslobođenju zemlje imenovan je povjerenikom za obrt i industriju u Kotarskom NOO u Kotaru Delnice. Godine 1948. uhićen je u svezi s rezolucijom Informbiroa i osuđen na nekoliko godina zatvora.
Izvor: OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
TEODOR TRANGER dipl. Inž. šumarstva
Teodor TrangerRodio se u Osijeku 13. studenog 1914. godine a umro je 1993. godine. Sin Vjekoslava željezničkog činovnika i Paule rođene Kirrer. Osnovnu školu završio je u Zenici 1925. godine a Državnu II mušku realnu gimnaziju 1934. u Zagrebu. Diplomirao je šumarstvo na Poljoprivredno- šumarskom fakultetu u Zagrebu 1938. godine. Kao šumarski vježbenik zaposlio se 15. prosinca 1939. godine u Direkciji šuma Vinkovci. U studenom 1940. godine premješten na rad u Šumariju Lipovljani a u prosincu iste godine u Odsjek za bujice Banske vlasti u Zagrebu da bi u lipnju 1941. godine radio u Ravnateljstvu državnih šuma u Gospiću. Tu ostaje do jeseni 1944. godine kad je premješten na rad u Glavno ravnateljstvo za šumarstvo u Zagrebu. U lipnju 1945. godine stavljen je na raspolaganje Okružnom NO za Liku, zatim Kotarskom NO Donji Lapac a u studenom iste godine vraćen je u Okružno NO u Gospiću. U veljače 1947. godine premještena je na rad u Delnice isprva u Šumsko gospodarstvo „Gorski kotar“ a potom u Šumsko gospodarstvo „Bitoraj“ Delnice. Tu ostaje do 1950. godine kada prelazi na dužnost direktora Šumsko građevnog poduzeća „Delnice“ gdje je isprva projektirao a potom nadzirao izgradnju šumskih cesta, vlaka i putova za potrebe iskorišćivanja šuma sukladno gospodarskim osnovama ili prema prijedlogu i odlukama pojedinih goranskih šumarija. Godine 1953. imenovan je za direktora Šumsko – gospodarskog poduzeća „Goran“ Delnice gdje u kooperaciji sa Građevinsko tehničkom zadrugom „Delnice“ postavlja temelje mnogim barakama za potrebe šumara – sjekača. U svibnju 1958, godine odlazi iz Delnica i preuzima dužnost samostalnog projektanta Projektnog biroa „Palmotićeva 45“ u Zagrebu gdje je ostao do umirovljenja 31. prosinca 1979. godine. Bio je član Saveza ITŠDI Hrvatske odnosno Hrvatskog šumarskog društva.

Za vrijeme boravka i rada u Delnicama godine 1947. surađivao je sa slovenskim inženjerom Stankom Bloudekom na poslovima izgradnje 45 metarske skakaonice na padini Japlenškog vrha u Delnicama. Izradio je i projektnu dokumentaciju za gradnju Planinarskog doma na Petehovcu. Surađivao je i s izvršnom vlasti Delnica na poslovima gradnje važnijih građevinskih objekata.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice, Arhiva SFK Delnice, Arhiva „Goran“ građevnog poduzeća Delnice Sastavio: Željko Laloš
GRGA TOMAC prvi delnički urar
Rodio se 1882. godine a umro je 1935. godine i sahranjen je na tadašnjem Mjesnom groblju „Mrtvice“. Izučivši urarski zanat u SAD – u, u Delnice se vratio krajem prvog desetljeća 1900. – te godine i utvara urarsku radnju. Uz popravak satova u urarskoj radnji mogli su se kupiti zidni i stolni satovi te budilice. Njegovi zidni satovi nosili su prepoznatljivi lik delničke djevojke Jagode koja je prema legendi izgubila život, zbog nesretne ljubavi, u izvorištu gorske rječice Jezerke. Legendu o Jagodi Tomac je često pričao učenicima delničke pučke škole odlazeći s njima do izvorišta gorske rječice Jezerke koja je oko 1650. godine postala ponornica.

Urarsku radnju zatvorio je 1932. godine a svoju opremu iz radnje prodao je urarskoj obitelji Mihovila Abramovića iz Delnica . Danas je sačuvana svega jedna budilica iz Tomčeve urarske radnje iz 1920. – tih godina i čuva se u zbirci starina obitelji Željka Laloša.
Uz sjećanja na urara Tomca ostao je njegov izvornik u kojem opisuje djevojku Jagodu kao „…. ……. prelijepa djevojka duge kovrčava kose i plavih očiju. U kosi s desne strane nosila je bijeli cvijet šumske jagode. Zbog zabranjene ljubavi s dečkom Josipom svoj mladi život okončala je bacivši se s vrha litice Jezerskih stijena u izvorište gorske rječice Jezerke. Jedna od litica Jezerskih stijena kasnije je nazvana Jagodina stijena ( del. Jōagoden béjn'k ). U znak sjećanja na Jagodu mladenci, koji bi se ženili odnosno pirovali u Bakanovoj gostionici ( svratištu ) u Grabnju, prolaskom po Lujzinskoj cesti s Lujzinskog mosta (Jezerski most , Hajdučki most, Filipov most, Grabanjski most ) bacili bi šaku lanenog zrnja u korito Jezerke što je učinila i mladenka sa svojim drugim cvijetom u kosi…“
Sastavio: Željko Laloš
Dr. JOSIP KALASANCIJE KLEKOVSKI SCHLOSSER hrvatski prirodoslovac i liječnik
Josip KalasacijeRodio se 25. siječanja 1808. godine u Jindřichov , Moravska u Češkoj a umro je 27. travnja 1882. godine u Zagrebu. Medicinu je završio u Beču. U Hrvatsku je došao 1836. godine kao privatni liječnik a potom je službovao kao županijski liječnik u Križevcima u razdoblju od 1884. do 1885. godine i Zagrebu ( 1854. – 1861. ) te kao zemaljski liječnički savjetnik i sudbeni liječnik. Poznat je po istraživanjima biljnog i životinjskog svijeta Hrvatske pa se smatra osnivačem znanstvene botanike u Hrvatskoj. U više navrata boravio je u Gorskom kotaru a posebice 1877. godine kad je sustavno istražio floru i faunu goranskog područja. U suradnji s Lj. Vukatinovićem objavio je više značajnih florističkih djela: „Pregled hrvatske flore“ ( 1843. ), „Bilinar“ ( 1873. ), i fundamentalno djelo „Hrvatska flora“ ( 1869. ). Bio je među prvim izabranim članovima JAZU i predstojnik matematičko – prirodoslovnog razreda. Godine 1874. godine izabran je za prvog predsjednika Hrvatskog planinarskog društva. Po njemu nosi naziv Planinarski dom na Risnjaku a ime Klekovski izabrao je prema Kleku za dodijeljeni mu naslov 1867. godine viteza.
Izvor: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ Sastavio: Željko Laloš
IVO ČOP dipl. inž. šumarstva
Ivo ČopRodio se na Trsatu – Sušak ( Rijeka ) 22. studenog 1922. godine a umro je u Zagrebu 18. studenog 1990. godine. Sahranjen je prema osobnoj želji u njemu dragim Delnicama pokraj djeda Ivana na Gradskom groblju „Mrtvice“. Sin Ivana, podrijetlom iz Delnica, bankovnog činovnika i direktora gradskih štedionica na Sušaku i Rijeci i majke Dike, kućanice, rođ. Linić na Sušaku.

Pučku školu pohađao je na Trsatu od 1929. do 1933. godine . Klasičnu gimnaziju završio je 1941. godine na Sušaku. Govorio je francuski, bio je aktivan esperantista učlanjen u Esperanto klub „Delnice“ te se bavio veslanjem i igranjem tenisa. Nakon talijanske okupacije Sušaka odlazi 1941. godine u Zagreb i upisuje se na Poljoprivredno – šumarski fakultet. Za vrijeme rata živio je i studirao u Zagrebu. Na proljeće 1945. mobiliziran je u Hrvatsko domobranstvo gdje je sretno dočekao kraj rata. Poslije rata nastavio jer studij i diplomirao 1945. godine. Nakon odsluženja vojnog roka ( 1947. – 1948. ) upisao je studij biologije na Prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu. Budući nije imao dovoljno sredstava za život, prekinuo je studij uposlivši se u struci.
Od 1958. godine najprije je radio u Šumariji Fužine a zatim do 1954. godine u Šumariji Vrbovsko. Za vrijeme rada u Fužinama pomagao je francuskim brigadistima – studentima na radnoj akciji „Omladinsko jezero“ da se upoznaju sa našim ljudima a poglavito sa znamenitostima i ljepotama Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Tada se upoznao s budućom suprugom Francuskinjom.

Nezadovoljan društvenim uređenjem i prilikama u struci otišao je 1954. godine u Francusku gdje je radio u privatnom sektoru. U Francuskoj se oženio poznanicom iz radnih akcija, tada već liječnicom – hematologom Simone Chaud. Živjeli su u Thonon Les Bains i Annecy, u provinciji H – te Savoie. Imali su troje djece.

U Zagreb se vratio nakon smrti supruge 1974. godine. Živio je kao umirovljenik u Zagrebu i Jadranovu sa drugom suprugom Vjerom Verzotti, arhitekticom. S francuskog je preveo vrijedne materijale iz područja „Zaštite prirode i čovjekove okoline“ za potrebe zagrebačkog šumarskog fakulteta.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
IVAN MARUZZI inž. šumarstva, šumarski inspektor
Rodio se u Kuželju kraj Broda na Kupi 5. siječnja 1888. godine a umro je 1966. godine. Šumarstvo je apsolvirao 1911. godine na četverogodišnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Prvo se uposlio kao privremeni šumarski vježbenik 12. studenog 1913. godine u Ogulinskoj imovnoj općini. Iste je godine položio i državni ispit. U razdoblju od 1913. do 1921. radio je kao kotarski šumar u Ogulinu, potom kao šumarski inženjerijski pristav te upravitelj Državne šumarije u Otočcu gdje je unaprijeđen u šumarskog nad inženjera. Godine 1925. upošljava se u Beranu (Crna Gora ) kao šumarski referent a potom odlazi na rad u Kotarsko poglavarstvo Split i Biograd kada biva premješten u Generalnu direkciju šuma u Beograd. Godine 1926. odlazi u Makedoniju , na dužnost upravitelja Šumske uprave u Kumanovu. Dvije godine potom vraća se na Sušak i ubrzo postaje šumarski nadsavjetnik kod Primorsko – krajiške oblasti u Karlovcu. Godine 1930. odlazi u Beograd u Ministarstvu šuma i rudnika na dužnost inspektora a nakon toga kao viši šumarski savjetnik kod Šumarskog odsjeka Banske uprave radi u Cetinju. Dvije godine potom premješten je u Sarajevo u Šumarski odsjek Banske uprave. Tu se ne zadržava dugo kada biva premješten za višeg šumarskog savjetnika i šumarskog inspektora u nadležno beogradsko šumarsko ministarstvo. Godine 1937. postavljen je za direktora Direkcije šuma na Sušaku. Umirovljen je 1940. godine u svojstvu šumarskog savjetnika i ravnatelja Ravnateljstva sušačkih šuma. Odlikovan je 1937. godine bugarskim „Ordenom Sv. Aleksandra 4. reda“ Bio je član HSŠI kasnije HŠD. Najpoznatiji mu je rad dijelom vezan za Gorski kotar „Uzgoj šuma“ iz 1911. godine.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. „Iz šumarske povijesti Gorskog kotara“ ( D. Klepac 1971. ). Sastavio: Željko Laloš
PAVICA ( Matija ) PAVIČIĆ predsjednica AFŽ – a Kotara Delnice, nositeljica partizanske spomenice iz 1941.
Rođena je 1918. godine u Vrbanju na Hvaru a umrla je 1997. godine u Zagrebu. Sa roditeljima 1930. – tih godina doselila je u Delnice. Kao omladinka isticala se samoinicijativom među delničkom mladeži. Bila je jedna od organizatora i polaznika više esperantskih tečajeva u Delnicama ( 1937/37. ). Nakon što se 1941. godine uključila u NOB, u prosincu iste godine postaje članom KPH. U ilegali održavala je vezu i prihvaćala pojedince koje je CK KPH upućivao u goranske partizanske jedinice. Obnašala je i dužnost kurira između KK Delnice i Štaba PGNOP odreda s CK KPH u Zagrebu. Godine 1942. postaje članom KK Delnice, zatim tajnikom NOO – i i predsjednicom AFŽ – a za Kotar Delnice. Godine 1943. imenovana je za organizacionog sekretara KK Fužine, a 1945. postaje članom OK za Gorski kotar. Po oslobođenju zemlje obnašala je dužnost instruktora u CK KPH i podsekretara u Sekretarijatu za financije SR Hrvatske. Bila je član savjeta Republike i SUBNOR –a.
Izvori: Arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
VLADIMIR HILAK dipl. inž. šumarstva
Vladimir HilakRodio se 5. travnja 1951. godine u Požegi a umro je u Zagrebu 17. srpnja 1986. godine. Odrastao je u šumarskoj obitelji. Otac Roman ( Chylak ) bio je dipl. inž. šumarstva a majka Silvija prosvjetna djelatnica ( profesorica biologije i kemije ). Osnovnu školu kao i Srednju šumarsku završio je u Delnicama. Diplomirao je na Šumarsko gospodarskom odjelu Šumarskog fakulteta u Zagrebu 1976. godine. Upošljava se 18. svibnja 1976. godine u Šumariji Mrkopalj Šumskog gospodarstva Delnice kao šumarski pripravnik radeći na poslovima zaštite i uzgoja šuma. Od 5. listopada 1980. godine prelazi na rad u Šumariju Ravna Gora i vodi Referadu pripreme rada. Poslije dvije godine 18. studenog 1982. godine obnaša dužnost upravitelja Rasadnika u Kuželju kraj Broda na Kupi. Tijekom trogodišnjeg rada ovaj radni kolektiv od „stalnog gubitaša“ pretvorio je sa uposlenim radnicima u OOUR osnovne djelatnosti - proizvodnja sadnog materijala, u uspješnu radnu sredinu kao uspješnog izvođača radova na pošumljavanju i njezi šuma Šumskog gospodarstva Delnice.

Nakon provedene reorganizacije hrvatskog šumarstva, 1. siječnja 1985. godine inženjer Hilak radi u Šumariji Fužine u svojstvu koordinatora za uzgoj i zaštitu šuma a od 18. ožujka 1986. pa do svoje tragične smrti bio je zaposlen u Odjelu za razvoj šumarstva Primorsko – goranskog Šumarskog gospodarstva Delnice.

Bavio se lovom te je 1985. godine upisao poslijediplomski studij iz lovne privrede na Šumarskom fakultetu u Beogradu. Kao član Lovačkog društva „Tetrijeb“ Delnice i predsjednik Saveza lovačkih društava općine Delnice, u slobodno vrijeme stručno je razrađivao koncepciju unošenja autohtonih vrsta divljači kao jednog od načina pasivne zaštite zeca i srne te gaterskog uzgoja muflona na području lovišta „Petehovac“ kraj Delnica.

Tragično je izgubio život u 35. godini života u prometnoj nesreći u Zagrebu u krugu Šumarskog fakulteta 17. srpnja 1986. godine. Prigodom pokopa njegovih posmrtnih ostataka na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama, njegovi kolege i djelatnici Rasadnika Kuželj, jednu proizvodnu parcelu, nekad Golčku loku, prozvali su pokojniku u spomen „Hilakovom lokom“.

Najpoznatiji su mu radovi: „O migraciji i nestajanju tetrijeba“ ( 1974. ), „Nešto o prehrani jelenske i srneće divljači“ ( 1975. ), „Studija o unošenju i uzgoju muflonske divljači u gateru „Marija Trošt u Gorskom kotaru“ ( 1982. ) i „Mufloni u Gorskom kotaru“ ( 1985. ).
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva ŠG Delnice. Sastavio: Željko Laloš
IVAN JEŽIĆ KRSTITELJ, senjsko modruški biskup
Rodio se u Novom Vinodolu 17. studenog 1746. godine i umro je u Novom Vinodolu 6. svibnja 1833. godine i sahranjen je u Novljanskoj katedrali tj. današnjoj crkvi Sv. Filipa i Jakova. Potječe iz novljanske plemićke obitelji. Isusovačku gimnaziju završio je u Rijeci a filozofsko – teološki studij na Sveučilištu u Grazu gdje je 1771. godine promoviran u doktora filozofije i teologije. Za svećenika zaređen je u Beču 1769. godine. Prvo je bio kapelan u Ličkom Novom, potom u Novom Vinodolu gdje je 1773. godine postao župnikom i kanonikom a 1782. modruškim arhiđakonom. Godine 1788 imenovan je pomoćnim biskupom a nakon smrti senjsko modruškog biskupa A. A. de Piccardija postao je rezidencijalnim senjsko modruškim biskupom.
Biskup Ježić 2. lipnja 1829. godine dao je posvetu novoizgrađenoj delničkoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja kojom prigodom je otkrio spomen ploču sadržaja – D.O.M. PIETATE ET CONCORDIA POPULI ANNO 1825 ERRECTA ETAB ILLSMO ET RNDSSMO DNO JOANNE BAPTA JESICH EPISCOPO SEGN. ET MODRUSSIENSI 2. JUN 1829 CONSECRATA RECTORE NICOLAO CZAR PAROCHO.

Govoreći na svečanosti delnički župnik Nikola Car dao je prikaz povijesti gradnje delničkih crkava od 1605. godine kada su položeni prvi temelji za Vid'msku crkvu do 1825. godine kada su položeni temelji za novu crkvu. Svečanosti je prethodila procesija od Vidma do nove crkve, koju je predvodio biskup Ježić, gdje je služena misa. Ulaz u crkvu bio je ukrašen sa svježe ubranim cvijećem.

Biskup Ježić je 25. lipnja 1831. godine u Delnicama, nakon ugradnje četiri velika sata u zvonik Crkve Sv. Ivana Krstitelja, iste blagoslovio i predvodio misu na otvorenom.
Izvori: Arhiva Župnog ureda Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama iz 1937/38. godine – zabilježio Zvonko Kezele. Priredio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
Back to content | Back to main menu