Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
RENE SUŠANJ dipl. inž. šumarstva
Rodio se 15. listopada 1921. godine u Sisku a umro je 25. svibnja 2006. godine u Opatiji. Sahranjen je na Gradskom groblju u rodnom Sisku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je rodnom gradu maturiravši 1940. godine. Studij šumarstva upisao je na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 7. kolovoza 1951. godine. U studenom 1951. uposlio se u Šumskom gospodarstvu „Viševica“ Rijeka kao upravitelj Šumarije Crni lug na kojem radnom mjestu je ostao do 1975. godine. Šumarnik Vernak uvelike je pridonio određivanju prioriteta u upravljanju šumskim fondom usredotočivši se pritom i na izgradnju potrebnih šumskim prometnica. Radovima na iskorišćivanju šuma valja pridodati i Vernakove aktivnosti i zasluge na zaštiti šuma ( pojava sušenja jele, sanacija vjetroizvala ), njezi, uzgoju, rekonstrukciji sastojina, održavanju šumskih prometnica i lovstvu. Dao je i veliki doprinos uz pitanja vezana za proglašenje Risnjaka Nacionalnim parkom. Iako su fitocenološka istraživanja i kartiranja vegetacije Risnjaka počela tri godine prije njegovog dolaska u Crni lug, i iako je bilo za očekivati da će proglašenje parka imati za posljedicu osjetno smanjenje površina gospodarenih šuma „njegove“ šumarije, on je od prvog dana bio naklonjen ideji prof. Horvata da uži risnjački masiv dobije status nacionalnog parka. Glede toga u ono vrijeme mladim istraživačima tog područja bio je od velike pomoći pri prebacivanju njih samih i njihove opreme do novih „baznih logora“ te izradi presjeka modelnih stabala jele za analizu. Bio je dugogodišnji član HŠD.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Arhiva ŠG Delnice. Sastavio: Željko Laloš
MIROSLAV PRPIĆ dipl. inž. šumarstva
Rodio se 15. listopada 1921. godine u Sisku a umro je 25. svibnja 2006. godine u  Opatiji. Sahranjen je na Gradskom groblju u rodnom Sisku. Osnovnu školu i  gimnaziju završio je rodnom gradu maturiravši 1940. godine. Studij šumarstva  upisao je na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 7.  kolovoza 1951. godine. U studenom 1951. uposlio se u Šumskom gospodarstvu  „Viševica“ Rijeka kao upravitelj Šumarije Crni lug na kojem radnom mjestu je  ostao do 1975. godine. Šumarnik Vernak uvelike je pridonio određivanju  prioriteta u upravljanju šumskim fondom usredotočivši se pritom i na izgradnju  potrebnih šumskim prometnica. Radovima na iskorišćivanju šuma valja pridodati i  Vernakove aktivnosti i zasluge na zaštiti šuma ( pojava sušenja jele, sanacija  vjetroizvala ), njezi, uzgoju, rekonstrukciji sastojina, održavanju šumskih  prometnica i lovstvu. Dao je i veliki doprinos uz pitanja vezana za proglašenje  Risnjaka Nacionalnim parkom. Iako su fitocenološka istraživanja i kartiranja  vegetacije Risnjaka počela tri godine prije njegovog dolaska u Crni lug, i iako  je bilo za očekivati da će proglašenje parka imati za posljedicu osjetno  smanjenje površina gospodarenih šuma „njegove“ šumarije, on je od prvog dana bio  naklonjen ideji prof. Horvata da uži risnjački masiv dobije status nacionalnog  parka. Glede toga u ono vrijeme mladim istraživačima tog područja bio je od  velike pomoći pri prebacivanju njih samih i njihove opreme do novih „baznih  logora“ te izradi presjeka modelnih stabala jele za analizu. Bio je dugogodišnji  član HŠD.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Šumarski list. Priredio: Željko Laloš
MILAN TORDONY inž. šumarstva, kr. šum. nadsavjetnik, taksator…
Rodio se 24. studenog 1867. godine u Radvanu ( Mađarska ) a umro je 29. travnja 1933. u Zagrebu i sahranjen je na groblju Mirogoj. Šumarske znanosti završio je 1889. na Šumarskoj akademiji u Banskoj Štiavnici ( Slovačka, tada Ugarska ). U šumarsku službu stupio je 1. rujna 1890. kao šumarski vježbenik kod grada Neusola u Mađarskoj. Od 1890. do 1893. radio je kao šumarski kandidat pri kr. Šum. ravnateljstvu u Zagrebu. Zatim je imenovan kr. šumarom i upraviteljem Šumarije Fužine, a 1895., u istom svojstvu premješten je u Mrkopalj. Godine 1896. radio je kao šumar u Sokolovcu i iznova do 1899. u Mrkoplju. Za vrijeme rada u Gorskom kotaru neko vrijeme radio je i u Upravi kr. šum. procjenbenog odjela u Fužinama koji je sastavljao gospodarske osnove za Šumarije Fužine, Mrkopalj i Ravna Gora. Od 1900. do 1909. radio je kod Šumarskog ravnateljstva u Zagrebu napredujući do zvanja šumarskog savjetnika, a od 1909. do 1915. godine obnašao je dužnost upravitelja kr. Šumarskog ureda na Sušaku. Zatim je iznova izmješten u Šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu, gdje je kao kr. šumarski nadsavjetnik umirovljen 1921. godine.

Milan Tordony bio je jedan od starih taksatora koji se bavio uređivanjem prebornih šuma Gorskog kotara primjenjujući tzv. metodu „normale“ zasnovanu na temeljnicama. Bio je član HSŠD od 1896. godine a jedan od najpoznatijih radova vezan za Gorski kotar objavio je 1899 pod nazivom „ Oblikovni broj jele i bukve u prebirnoj šumi“.
Izvori: Šumarski list. Arhiva ŠG Delnice Sastavio: Željko Laloš
DRAGO KAJFEŽ dipl. inž. šumarstva
Rodio se 26. svibnja 1903. u mjestu Nova Sela kraj Kočevja u Sloveniji a umro je 3. veljače 1963. godine u Ljubljani. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a realnu gimnaziju u Ljubljani gdje je maturirao 1930. godine. Na Gospodarsko šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1934. a stručni ispit položio je 1937. godine. Nakon diplomiranja zaposlio se 1. kolovoza 1934. godine u Lokvama a onda u Delnicama kod veleposjeda Thurn – Taxis kao pripravnik a potom obnaša dužnost pomoćnika upravitelja. U godinama pred Drugi svjetski rat, kao ovlašteni šumarski inženjer, sve do 1945. radio je kao upravitelj Šumske uprave u Lekeniku kod Siska koju dužnost je obnašao i po završetku rata sve do 1947. godine.

Nakon toga napušta Hrvatsku i prelazi na dužnost taksatora u Upravu za uređivanje šuma kod Ministarstva za poljoprivredu i šumarstvo LR Slovenije u Ljubljani. Od 1952. postao je profesor na šumarskom tehnikumu – kasnije Šumarskoj školi u Ljubljani a od 1960. postao je asistentom na Institutu za uređivanje šuma kod Biotehničkog fakulteta u Ljubljani. Autor je mnogih stručnih radova i napisa. Bio je dugogodišnji član Društva inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske. Vezano uz Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Iz rada delničke podružnice HDZ – GLE“ ( LRV 1930. ), „5. Skupština društva u Delnicama“ ( LRV 1931. ) i „ Sastav gospodarskih osnova za nebanovinske šume“ ( 1940. ).
Izvori: Šumarski list. Arhiva ŠG Delnice. Sastavio: Željko Laloš
IVO MATOTA dipl. inž. šumarstva
Rodio se 2. svibnja 1916 u Novigradu Podravskom a umro je 2002. godine. Osnovnu školu završio je 1927. godine u rodnom mjestu a srednju u Koprivnici i Zagrebu gdje je maturirao na II realnoj gimnaziji. Na Poljoprivredno šumarskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 21. svibnja 1947. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata jedno vrijeme bio je u njemačkom zarobljeništvu. Po završetku rata postavljen je na dužnost referenta u Odjelu šumarstva u Kotarskom NOO i Šumariji Koprivnica a od 1946. preuzeo je dužnost upravitelja Šumske manipulacije u Upravi koprivničkih ugljenokopa. U razdoblju od 1947. do 1951. radio je u Građevnoj upravi Glina, u Šumariji Glina kao upravitelj te u Planskom odjelu Šumskog gospodarstva Hrvatska Kostajnica i Šumariji Hrvatska Dubica. Godine 1952. dolazi u Gorski kotar gdje u razdoblju do 1960. obnaša dužnost upravitelja Šumarije u Vrbovskom a nakon toga do 1969. bio je komercijalni direktor Šumskog gospodarstva Delnice. Dipl. inž. Ivo Matota neprekidno je radio u Gorskom kotaru u prebornim šumama četinara i liščara gotovo 20 godina. U Šumariji Vrbovsko uvelike je pridonio otvaranju mnogobrojnih šumskih predjela novim šumskim cestama te visokostručnim poslovima u uzgoju šuma i strogo kontroliranim sanitarnim sječama. Po odluci Republičkog sekretarijata za šumarstvo i lovstvo organizirao je u Vrbovskom i vodio jednomjesečni tečaj lovočuvara državnih lovišta iz cijele Hrvatske sa završnim ispitima. U Šumskom gospodarstvu Delnice sudjelovao je u stručnoj organizaciji rada gotovo na cijelom goranskom području i dijelu kvarnerskog Primorja s otocima. Usporedo s time bio je u stalnoj operativnoj suradnji sa velikom područnom drvnom industrijom. U razdoblju od 1969. do 1979. bio je zaposlen u predstavništvu „Jadran“ export – import u Zagrebu kao šef Odjela za izvoz i uvoz drveta s kojeg radnog mjesta je i umirovljen.

Za radnog vijeka u više navrata bio je član upravnih odbora republičkih šumarskih stručnih udruženja u Zagrebu i saveznih u Beogradu. Organizirao je i vodio višegodišnju stručnu suradnju između Šumskih gospodarstava Žilina ( ČSSR ) i Delnica i sudjelovao je u mnogim obilascima šuma Švedske, Poljske i SSSR-a. Iz obilazaka šuma u kanadskim provincijama Ontario i Quebec donio je mnogo fotogrametrijski snimljenog materijala, specijalističkih snimaka i stručne literature u zemlju. Nakon umirovljenja svu svoju prikupljenu stručnu literaturu darovao je Šumarskom fakultetu u Zagrebu i Šumarskom društvu – Knjižnici Uprave šuma Karlovac. Bio je dugogodišnji član HŠD i Matice umirovljenika.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Šumarski list. Priredio: Željko Laloš
ANTUN JOVANOVAC šumar, sveučilišni predavač
Rodio se 8. listopada 1878. godine u Zemunu a umro je 10. listopada 1937. godine u Zagrebu gdje je i sahranjen. Osnovnu školu polazio je u Zemunu a završio u Zagrebu. Srednju školu polazio je u Sremskoj Mitrovici i Zemunu gdje je maturirao 1897. godine. Šumarske znanosti studirao je u Beču na Visokoj školi za kulturu tla. Školovanje je završio 1900. godine položivši posebni stručni ispit iz bujičarstva. U kolovozu 1900. postavljen je za šumarskog vježbenika kod Šumarskog odsjeka Zemaljske vlade u Zagrebu a nakon kraćeg vremena poslan je na izmjeru bujičnih područja u okolicu Srba u Lici. Od 1904. na vlastiti zamolbu premješten je u Kotarsku oblast u Sv. Ivanu Zelini na mjesto kotarskog šumskog referenta. Dvije godine potom dolazi u Gorski kotar gdje od 1906. godine obnaša dužnost šumarskog referenta Kotarske oblasti u Čabru pa potom u Karlovcu da bi 1908. godine bio premješten u Fužine. U šumama Gorskog kotara uz redovite poslove oko uprave i gospodarenja područnim šumama, veliki doprinos dao je u izradi privrednih planova za brdske šume zemljišnih zajednica, priznate kao najbolje te vrste. Područje njegovoga rada obuhvaćalo je i znatne površine krša. Godine 1913. u renomiranim šumskim područjima Njemačke proučavao je isprobane metode uređenja šuma koje je po povratku u Gorski kotar primjenjivao u goranskim šumama. Nakon osmogodišnjeg rada u Fužinama premješten je u Šumarski odsjek Zemaljske vlade u Zagrebu gdje je radio na kontroli gospodarskih osnova često pritom odlazeći na goransko područje. U razdoblju od 1920. do 1925. predavao je na Šumarskom odjelu Gospodarsko – šumarskog fakulteta u Zagrebu a potom je u Beogradu bio načelnik Odjeljenja za komunalne šume, a kasnije načelnik Odjeljenja za pošumljavanje. Od 1929. iznova je radio u Direkciji šuma u Zagrebu te sudjelovao na izradi novog Zakona o šumama. Godine 1935. je umirovljen. Kao poznati stručnjak za preborne šume napisao je više znanstvenih radnji. Oporučno, između ostalog, ostavio je legat Matici Hrvatskoj a nije u tome zaboravio niti Fužine, Karlovac, Varaždin i Zagreb, gdje je najduže službovao.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Šumarski list. Priredio: Željko Laloš
MIHO KLOBUČAR ml. delnički ljetopisac
Rodio se u Delnicama 1897. gdje je i umro 1982. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Pučku školu i naukovanje s praktičnom nastavom za zvanje kolara završio je u Delnicama. Potječe iz poznate delničke kolarske obitelji Klobučar – R'tičkarove čiji su članovi generacijski bilježili i skupljali građu, kazivanja i predaje o prošlosti života, zbivanjima i događajima podno delničkog podneblja. Mnogi zapisi ili izvornici koji nose predznak povijesti, etnologije ili lingvistike spadaju u red jednih od najcjelovitijih u Delnicama koje je Miho Klobučar ml. naslijedio od svog oca Mihe Klobučara st. ( 1871. – 196. ) a koji se danas čuvaju u zbirci starina obitelji Željka Laloša. Manji dio te građe – ostavštine obitelji Klobučar je publiciran. Iz novije ali i ranije prošlosti Delnica zapisi o osnivanju i radu delničkih sokolaša, prošlosti parka i Japlenškog vrha, Esperanto kluba „Delnice“, početaka športa, starodelničke govorna i pisana riječi, običaja uz vjerske blagdane i svagdan posebice u razdoblju od sredine 17. do početka 19. stoljeća, starim delničkim zanatima i narodnoj nošnji, poljodjelstvu, radu drvosječa i pilanara, iseljeništvu i mnogi drugi vjerodostojno oslikavaju generacijski život ljudi na ovim prostorima i razine su muzejske vrijednosti.

Na inicijativu obitelji Mihe Klobučara ml. uz posredovanje obitelji Slavka Laloša godine 1958. sa delničkom iseljeničkom obitelji Minerich ( Majnarić ) iz SAD-u dogovorena je novčana potpora za snimanje pol satnog tonskog dokumentarnog filma u crno bijeloj tehnici „Gorski kotar 1958“. Film je najvećim dijelom snimljen na delničkom i čabarskom području a govori o ljepotama tih krajeva, prirodi, starim zanatima, športskim zbivanjima, lovstvu, vodama i mnogim drugim zanimljivostima. Po odluci obitelji Minerich film je dat u vlasništvo i na čuvanje obitelji Laloš i pripada obiteljskoj zbirci starina te obitelji.
Sastavio: Željko Laloš
VLADIMIRA BÖHN rođ. Čop starija ( viša ) šumarska tehničarka
Rođena je 1931. godine a umrla je 24. veljače 1999. godine u Zagrebu gdje je i sahranjena. Kao dijete Gorskog kotara upisala je Srednju šumarsku školu u Plaškom koju je kao najbolja učenica u svojoj generaciji završila u Karlovcu 1953. godine. Iz materijalnih razloga nije mogla dalje nastaviti školovanje. Njezin suprug, asistent na Šumarskom fakultetu u Zagrebu ( Aleksandar Böhm ) tragično je okončao život. Radila je u taksaciji u Institutu za šumarska i lovna istraživanja te Institutu za četinjače u Zagrebu i Jastrebarskom. U Šumarskom institutu u Jastrebarskom uposlila se 1966. godine u zvanju starijeg šumarskog tehničara. Sudjelovala je u znanstveno istraživačkom radu i bila je suradnica ili samostalni autor nekoliko znanstvenih radova. Bila je i dugogodišnja blagajnica Šumarskog društva u Zagrebu. Vezano za Gorski kotar najpoznatiji joj je rad „ Istraživanje zaštite korijena od isušivanja prilikom transporta sadnica“ ( 1971. ).
Izvor: Hrvatski životopisni leksikon. Šumarski list. Priredio: Željko Laloš
FEDOR WENZLER hrvatski arhitekt i urbanist, sveučilišni profesor
Rodio se u Beogradu 12. rujna 1925. godine a umro je u Zagrebu 23. siječnja 2008. godine. Diplomirao je 1952. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao temom „ Kompleksna valorizacija prostora kao polazna osnova planiranja rekreativnih funkcija“. Predavao je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu i na poslijediplomskom studiju Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je i koautor mnogobrojnih prostornih planova ( Prostorni plan Hrvatske 1974. ) i generalnih urbanističkih planova ( Krapina 1960., Zabok 1961. ). Ostao je poznat i po projektu za urbanističko – arhitektonsko rješenje samog središta Skopja te po projektima za športsko rekreacijske centre poput zagrebačkog Jaruna. Godine 2001. Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo mu je nagradu za životno djelo „Viktor Kovačić“.

Vezano za Gorski kotar najpoznatiji su mu radovi: „Pogled do godine 2000.- razmatranje u sjeni regionalnog prostornog plana Hrvatske“ ( „Dometi“ 1969. ), i „Sjeverozapadna Hrvatska u koncepcijama Prostornog plana Republike Hrvatske“ („Arhitektura“ 1973. ),. Kao stručni suradnik svojim radovima uvelike je pridonio objavljivanju Monografije „Gorski kotar“ 1981. godine u kojoj objavljuje: „Utjecaj prostornog razvoja SR Hrvatske na Gorski kotar“, „Gorski kotar u Koordinacijskom regionalnom prostornom planu „Gornji Jadran“, Zaštita prirode“, „Koncepcija prostornog uređenja općine Delnice i njenog gravitacijskog područja“ ( Načelni razmještaj funkcija u regiji – Naselja - Vrednovanje i zaštita prirodnih gospodarskih izvora - Prometno inter-regionalno i regionalno povezivanje - Zone koncentracije i zone disperzije - Kontaktna područja međuopćinskih interesa), „Koncepcija prostornog uređenja općine Vrbovsko“, (Razmještaj gospodarskih funkcija – Naselja i stanovništva – Prometna i druga infrastruktura – Kontaktna područja i sistemi), „Koncepcija prostornog uređenja općine Čabar“ ( Razmještaj gospodarskih funkcija - Naselja i stanovništvo – Prometna infrastruktura – Kontaktna područja i sistemi ).
Izvori: Hrvatska enciklopedija. Monografija „Gorski kotar“ Sastavio: Željko Laloš
VANDA EKL povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka
Rodila se u Ljubljani 22. studenog 1920. godine a umrla je u Rijeci 30. ožujka 1993. godine. Godine 1946. završila je Filozofski fakultet u Zagrebu diplomiravši iz povijesti umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom. Doktorirala je u Ljubljani 1963. godine na temu „Grafička plastika Istre“. Za života proučavala je umjetničku i kulturnu baštinu Istre, Hrvatskog primorja i Kvarnerskih otoka a poglavito grada Rijeke i Opatije. Najveći dio znanstvenih radova posvetila je istarskoj srednjovjekovnoj kulturi. Od 1953. godine posebice je pratila likovna zbivanja na riječkom području, objavila je mnoge likovne kritike i autorica je mnogih kataloga izložaba i monografija. Posebice je bila važna njezina uloga u pokretanju i radu Mediteranskog kiparskog simpozija u Dubrovi te katedre Čakavskog sabora u Opatiji. Pokrenula je i uređivala u razdoblju od 1974. do 1978. godine zbornik „Liburnijske teme“.

Za kapitalno djelo iz goranske prošlosti monografiju „Gorski kotar“ iz 1981. godine pripremila je i objavila sadržaje: „Goranske slike i slikari“ ( Celestin Medović, Ivan Tišov, Mirko Rački, Vilko Gecan, Ismet Mujezinović, Zvonko Glad, Saša Forenbaher, Božena Vilhar, Grga Marjanović, Tomislav Šen, Marijan Arbanas, Veljko Sinko, Slavko Tomac, Joakim Polić, Antun Vrus, Milovan Andrić, Tomislav Trohar Ivka Sobočan – Goranka, Stanko Novak, Mladen Merkaš i Ivica Glavović ), „Spomenici Narodnooslobodilačke borbe“ ( Spomenik palim borcima u Partizanskoj Drežnici – Koste Angelija Radovanija, Spomenik palim borcima i žrtvama NOR-a 1941. – 1945. U Gorskom kotaru i Komorskim Moravicama – Velibora Mačukatina, Spomenik ustanka naroda Gorskog kotara 1941. – 1945. u Delnicama – Belizara Bahovića, Spomenik palim borcima 1941. – 1945. u Jasenku – Zvonka Cara, Spomenik palim borcima u Ljubušini – Zvonka Cara, Spomenik palim borcima u NO – ratu 1941. – 1945. U Crnom Lugu – Ljupka Antunovića, Spomenik palim borcima u Skradu – Gabrijele Kolar, Spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu – Vojina Bakića, Spomenik palim za slobodu općine Čabar u Malom lugu – Mile Grgasa, Aleja heroja u gradskom parku u Delnicama – Dragutina Kiša, Ante Orlića, Stipe Sikirice i Marije Ujević, Grobnica pali borcima na groblju Delnice – Jona Lapadata i Spomenik smrznutim partizanima na Matić poljani kraj Mrkoplja – Zdenka Sile.
Izvori: Hrvatski leksikon. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. Sastavio: Željko Laloš
DRAGUTIN RUCNER ornitolog, biolog, pedagog, publicist
Rodio se 9. ožujka 1910. godine u Zagrebu a umro je 8. ožujka 1996. godine u Zagrebu i sahranjen je na groblju Mirogoj. Još kao srednjoškolac pokazivao je veliki interes za prirodu, posebice za ptičji svijet. Prva ornitološka znanja stekao je izučavajući prirodoslovne slike i literaturu Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, a potom, zaposlivši se kao preparator u Zoološkom muzeju u Skopju, od znanog zoologa dr. Stanka Karamana. Početkom Drugog svjetskog rata vratio se u rodni Zagreb gdje se isprva uposlio u Zoološkom muzeju, a zatim 1946. u novoosnovanom Ornitološkom zavodu u kojem, pet godina nakon smrti njegova osnivača ornitologa Antuna Maštrovića, postao je njegovim upraviteljem, gdje je ostao na toj dužnosti sve do 1970. godine kada je umirovljen.

Plodan stručni i znanstveni rad ornitolog Dragutin Rucner započeo je odmah prve godine iza Drugog svjetskog rata kada su mu povjerena istraživanja ptica Gorskog kotara o čemu je pisao u prilogu „Ptice“ u monografiji „Gorki kotar“ iz 1981. godine. U Gorski kotar došao je 1946. godine na poziv ravnatelja tadašnje Lugarske škole u Delnicama inženjera Milana Androića, održavši polaznicima škole predavanje o pticama i njihovoj ulozi u zaštiti šuma, organiziravši zajedničku ekskurziju u okolne šume. Potom, zajedno sa svojom suprugom dr. Renatom Kroneisl – Rucner istraživao je faunu šumskih zajednica ovog dijela gorske Hrvatske. Prvi svoj znanstveni rad o ptičjem svijetu u Gorskom kotaru objavio je1947. godine u ornitološkom godišnjaku Zavoda „Larus“. Nakon objave opširne studije „Ptice Gorskog kotara“ iz 1950. godine, uslijedio je njegov odlazak u dolinu Neretve gdje je isto istraživao ptice toga kraja.

Istražujući život ptica na području Gorskog kotara i u drugim krajevima došao je do zaključka da se rasprostranjenost ptica i ptičjih vrsta podudara s vegetacijom, što će reći da svaka šumska zajednica ima , uz određeni broj ubikvističkih taksona, i određenog broja specifičnih vrsta koje dolaze samo u toj ili sličnoj šumskoj cenozi. Kako je 1947. godine botaničar dr. Ivo Horvat sa suradnicima vršio sistematska istraživanja biljnih zajednica risnjačko – snježničkog masiva došlo je do njihove bliske suradnje i prihvaćanja načela da raznolikosti šumskih i općenito biljnih zajednica i njihovih staništa uvjetuju raznolikosti u sustavu ptičjih vrsta.

Ornitolog Dragutin Rucner napisao je veći broj znanstvenih radova. Osnovao je i ornitološku zbirku u Metkoviću, jednu od najvećih u Europi. Pokrenuo je i prva biocenološka istraživanja hrvatskih šuma. Vezano uz Gorski kotar uz spomenutu studiju o pticama Gorskog kotara objavio je 1960. godine na njemačkom jeziku rad „Die Gebirgslandschaft von Snježnik und Risnjak in Kroatien“. Posmrtno, srpnja 1996. godine nagrađen je državnom nagradom „Ivan Filipović“ za znanstveni i stručni rad a posebno za osnivanje dviju zbirki o pticama.
Izvori: Hrvatska enciklopedija. Šumarski list. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine. Sastavio: Željko Laloš
Vlastimir Corel
COREL, Vlastimir (1973.-1993.) – Jedan je od prvo poginulih branitelja na Ličkoj bojišnici još u sklopu ustrojavanja 138. goranske brigade. Dogodilo se to 16. rujna 1993., gotovo tek što je došao na popunu brigade. Metak ga je pronašao dok je s još trojicom suboraca: Emiliom Štimcem, Deanom Belobrajdićem i Tonijem Poljančićem, išao na smjenu straže. Pokopan je uz vojne počasti na delničkom Gradskom groblju dva dana kasnije, 18. rujna. Vlastimir Corel je inače sin Delničana Marije i Ivana koji su imali još sina Deana i kćeri Snježanu te Jadranku. Rođen je 12. 3. 1973. u Rijeci, u Delnicama je poslije osnovne završio srednju školu metalske struke u zvanju tokara. 1991. u Hrvatskoj je početak ratnih komešanja, u Delnicama se višemjesečno priprema akcija oslobađanja vojnih skladišta punih oružja i paralelno s time ustrojavanja jedinica ZNG-a. Mladi se Corel poput ostale delničke mladeži aktivira pri MZ-ci kao kurir za obavljanje svih potrebnih poslova na planu obrane. Neposredno pred planirani redarstveno-vojni upad na V-1,2 i 3, cijelu noć s drugovima raznosi pozive sudionicima planirane akcije uz 5. studeni '91. Poslije toga je na odsluženju redovnog vojnog roka u Glibodolu u Lici odakle se vraća kući 1992. godine. Ni mjesec dana nakon povratka iz Like pozvan je za popunu 138. goranske brigade u Crni vrh kod Brinja i peti borbeni dan gubi svoj mladi život u svojstvu pripadnika primorsko-goranskih postrojbi HV-a. Odlukom Ministarstva obrane o dodjeli činova pričuvnih dočasnika OS RH, i ministra obrane Gojka Šuška, 7. travnja 1995. posmrtno je Vlastimira Corela 138. domobranska pukovnija HV Delnice promaknula u čin pričuvnog narednika pješaštva; bilo je to u Gospiću 25. travnja 1995.
Priredila: Nada Glad
Anđela Horvat
HORVAT, Anđela (Delnice,13.X.1912. – Delnice, 26.XI.1995.). Potomak je postolara Ivana Šafara i majke Ane domaćice rođene Jerbić. Brojne je naraštaje djece odgojila te naučila pisati i čitati. Cijeli radni vijek odradila je kao učiteljica koje je zvanje dobila završetkom učiteljske škole odnosno Preparandije u KASTVU 1933. GODINE. Inače, pučku je i građansku školu polazila i završila u rodnim Delnicama, a prvu radnu učiteljsku godinu 1935./1936. odrađuje u selu Borovac kod Okučana. Od godine 1936. do 1940. učiteljuje u Kupjaku, od '40-te na '41. u Lokvama. U Delnice dolazi ratne 1941. na '42. godinu, u tamošnjoj osnovnoj školi neprekidno radi do umirovljenja 1966. U ratnim godinama s iznimnim se marom bavila osim učiteljskim radom i drugim aktivnostima koje su bile u funkciji prosvjetiteljstva, a poslije rata opismenjavanja te organiziranja raznih tečajeva. Za svoj je maran i samoprijegorni rad na odgoju i obrazovanju mladih generacija te kulturno-prosvjetnu aktivnost u tijeku NOB-e, te za bezrezervno korištenje vremena u podizanju mladih naraštaja dobila spomen-povelju povodom proslave 35-godišnjice oslobođenja zemlje i 38-godišnjice partizanske OŠ u Krmpotskom Javorju (općina Crikvenica).
Priredila: Nada Glad
Viktor Horvat
HORVAT, Viktor je u braku s učiteljicom Anđelom Horvat od 1936.; imali su četvero djece – svi rođeni u Delnicama – sina Milivoja, umro kao 4-mjesečna beba, kćerke Ankicu i Maju, te sina Josipa-Bobu. Viktor je rođen 31. VII.1911. u Sisku, sin je sreskog službenika Maksimilijana i Veronike Horvat, rođene Frisch. Školovao se u pučkoj školi te Državnoj realnoj gimnaziji u Sisku, te na Srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima, kao viši poljoprivredni tehničar od 1934. do 1968. obavljao je brojne poslove i funkcije: kao poljoprivredni referent kod sreskog načelstva u Delnicama i kod Okružnog NOO za Gorski kotar, kao direktor na Rajonskoj sjemenskoj stanici Stara Sušica, kao agronom Kotarskog NO-a Delnice. Od 1950. do 1953. je pomoćnik u Povjerenstvu za poljoprivredu NO kotara Delnice, te viši poljoprivredni referent u Kotarskom savezu poljoprivrednih zadruga, '55. je upravitelj Poljoprivredno-veterinarske stanice Delnice te v.d. direktora Poljoprivrednog dobra Lič, 1962. je poljoprivredni inspektor za općinu Delnice, a od '67. do umirovljenja 1968. vrši poslove poljoprivrednog inspektora i referenta za poljoprivredu i šumarstvo općine Delnice. Bio je sudionik NOB-a, sudjelovao je u pisanju Monografije „Gorski kotar“, kao umirovljenik je surađivao s Republičkim zavodom za statistiku te bio sudski vještak za procjenu šteta na poljoprivrednom zemljištu. Viktor Horvat umro je i pokopan u Delnicama, 30. prosinca 1994.
Priredila: Nada Glad
IVAN – IVIĆ TOMAC – KATINAC gospodarstvenik, društveno politički radnik
Ivan Tomac – Katinac rodio se u Delnicama 1931. godine a umro je u Ljubljani 1990. godine, neposredno pred odlazak u mirovinu, nakon prometnog udesa u kojem je smrtno stradala i njegova supruga Ivanka. Potiče iz radničke obitelji od oca Josipa, radnika, ekonomskog emigranta, te majke Neže rođene Majnarića kućanice. Osnovnu školu završio je u Delnicama a Srednju šumarsku u Karlovcu 1949. godine, u prvoj poslijeratnoj generaciji učenika spomenute škole. Po završetku školovanja uposlio se u Šumariji Lokve, kao zamjenik upravitelja da bi potom prešao na dužnost upravitelja Šumarije Fužine. Svoj radni vijek u Šumskom gospodarstvu Delnice započeo je 60 – tih godina u vrijeme kada se počela primjenjivati nova djelatnost rada – kategorizacija terena vezana uz šumsku proizvodnju drvnih sortimenata a u svezi s donošenjem ocjene radnih uvjeta za sječu i izradu sortimenata koji utječu na konačne norme i faze rada u eksploataciji goranskih šuma u nadležnosti upravljana ŠG Delnice.

Bio je aktivan organizator 1. Natjecanja šumskih radnika sjekača Hrvatske. Početkom 1970 – tih godina po završetku Više ekonomske škole u Puli radi u Radnoj zajednici Šumskog gospodarstva Delnice. U razdoblju od 1974. do 1982. godine obnašao je dužnost predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Delnice a zatim direktora Radne zajednice zajedničkih službi ŠG Delnice. Pred kraj radnog vijeka preuzeo je dužnost direktora Poslovne zajednice drvara i šumara „Goranka“ sa sjedištem u Delnicama.

Tijekom radnog vijeka da o je veliki doprinos na izradi gospodarskih i sveopćih planova na izradi i realizaciji petogodišnjih planova razvoja bivše opčine Delnice, izgradnji brojnih kapitalnih objekata u Delnicama ( Osnovne škole sa športskom dvoranom i bazenom, Doma zdravlja, kuglane i autobusnog kolodvora ). Veliki doprinos dao je i u izgradnji područnih škola u bivšoj općini Delnice te komunalnoj infrastrukturi u mnogim goranskim mjestima. U svim razdobljima svoga rada obavljao je poslove s puno elana, samoinicijative i stručno, svjestan svog političkog, nacionalnog i lokalpatriotskog opredjeljenja. Za svoj društveno politički rad primio je brojna priznanja i odličja.
Izvori: prema zapisu dr.Mladena Tomca - Ivanova sina , arhive SO Delnice i ŠG Delnice. Priredio: Željko Laloš
MAKS JELINEK
Jelninek MaksJELINEK, Maks (Delnice 30.9.1915.- Delnice 4.7.1995.), mr. farmacije, uz djeda, oca i polubrata četvrti je visokoškolovani ljekarnik u obitelji. Maks je osnovnu školu završio u Delnicama, nižu i višu gimnaziju na Sušaku, a farmaceutski fakultet s magisterijem u Zagrebu. Potomak je češke loze Jelinekovih, djed Karlo se u potrazi za poslom nakon Zagreba i Ogulina doselio u Delnice gdje 1875. u iznajmljenom prostoru otvorio prvu ljekarnu u Gorskom kotaru. Nakon dovršetka obiteljske zgrade u Supilovoj ulici u Delnicama 1905. Ljekarna „K sv. Mariji“ preseljena je u taj prostor gdje je nastavila vrlo dobro poslovati, a imala je i vlastiti laboratorij za proizvodnju lijekova od ljekovitog goranskog bilja. Uodan posao nastavlja sin Dragutin koji u braku sa Siščankom, učiteljicom Zorom Weiner, dobiva troje djece. Jedno od njih, sin Maks je sljedeći farmaceut u obitelji, on će zajedno s polubratom Mirkom i ocem Dragutinom nastavljati tradiciju uspješnih apotekara. Uz to Maksovi roditelji, otac Dragutin Jelinek i supruga Zora, su vrlo ugledni i poduzetni pojedinci. Dragutin se kao vrlo aktivan intelektualac zalagao za bolji i kvalitetniji život u Delnicama dok je supruga ženski energično i prosvjetiteljski okupljala i prosvjećivala stanovništvo, ali i poduzimala korake u uređenju okoliša. Tako je dogovarala krčenje šume na Japlenškom vrhu, te s pripadnicima austrougarske vojske i njenih zapovjednika, isplanirala uređenje delničkog parka. U početku 2. svjetskog rata s delničkim će ženama prosvjedovati pred njihovim zapovjedništvom protiv talijanske okupacije, te će za kaznu biti odvedena u logor u Bakru. Ubrzo se cijela obitelj Jelinek usredotočuje na pomoć partizanskom otporu u borbi protiv fašizma, redovito šalju lijekove partizanima, ali i informacije o kretanjima i naumima neprijateljske vojske. Naime, kako su živjeli u lijepoj i prostranoj kući, stalno su im „dodjeljivali“ stanare iz časničkih redova talijanske i njemačke vojske, a budući da su svi u obitelji govorili i talijanski i njemački, svaku su novost strogo prosljeđivali partizanskoj obrani. Sin Mirko priključit će se partizanima gdje će 1943. godine i poginuti. Proglašen je narodnim herojem, njemu u počast bit će imenovana ljekarna Delnice 1975. godine.

I Maks je antifašistički orijentiran, čak je kratko vrijeme proveo s partizanima međutim nije postao član Komunističke partije. Isticao je kako se ne slaže s neistinitom titoistički proklamiranom tvrdnjom o jednakosti i privilegiju, ali je i dalje vrlo odgovorno radio svoj posao i to je okolina poštovala. Pa iako su vremena bila sklona ljudima koji su njegovali kult partije Maks Jelinek time nije gubio ugled, dapače: bio je vrlo poštovan član zajednice. U braku sa suprugom Ljerkom imao je dvojicu sinova: starijeg Dragutina i mlađeg Miljenka. Bio je častan čovjek, vrstan farmaceut koji se cijeloga životnog vijeka pridržavao rano stečenih etičkih normi kao što su: rad, red, poštenje, pomaganje drugima, poštivanje svakog čovjeka bez obzira na naciju, rasu, religiju, društveni status. Ljudi su ga iznimno cijenili i radi njegova znanja, za njega su govorili: „Kaj bi ja iš'o doktoru, gren k Maksetu“. Bolesnicima je uvijek bio na usluzi bez obzira koje je doba dana bilo.

Bio je član tadašnjih društvenih organizacija: Kulturno-prosvjetnog društva „Goranin“ od 1946., Dobrovoljnog vatrogasnog društva, kao član Planinarskog društva angažirao se na gradnji planinarskog doma Petehovac, podržavao je razvoj skijaškog sporta, bio organizator delničkih najznačajnijih skijaških natjecanja (skokovi, Kup Kurikala), a bio je i međunarodni skijaški sudac.

Živio je i radio uspravno i u skladu s najboljim mogućim moralnim postulatima. Radio je na čuvanju zdravlja brojnih Delničana ali i ostalih Gorana. Ljekarnu će kasnije vlast nacionalizirati i ostaviti Maksu mogućnost da dočeka odlazak u mirovinu 1974. na mjestu direktora, no ostavit će ga i dalje raditi kako bi poučavao nove kadrove za budućnost. U znak poštovanja i zahvalnosti primio je više vrlo visokih odlikovanja i priznanja kao: Orden bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem, Orden zasluga za narod za srebrnom zvijezdom, Orden rada sa zlatnim vijencem, Priznanje za 30-godišnji rad na unapređenju fizičke kulture, Priznanje za uspjeh u razvoju skijaškog sporta i druga.

Maks Jelinek umro je u Delnicama 4. srpnja 1995. godine.

Priredila: Nada Glad
LJERKA JELINEK
LJerka JelinekJELINEK, Ljerka (Vrbovsko 1917. - Delnice 1994.). Za nju se vezuje činjenica da je potaknula osnivanje prve glazbene škole u Gorskom kotaru, današnje Osnovne glazbene škole Ive Tijardovića u Delnicama. Inače, Ljerka rođena Rubin, podrijetlom je iz Vrbovskoga gdje se rodila 7. svibnja 1917. Udala se u Delnice, za Maksa Jelineka s kojim je imala dva sina, veterinara Dragutina i dentistu Miljenka. Ljerkini roditelji, majka Dragica Jurković Rubin, učiteljica i otac Božidar Rubin pravnik, su je nakon osnovne škole u Vrbovskom dali na licej u Zagreb, a istovremeno je završila i srednju glazbenu školu postavši stručna učiteljica klavira. U Delnicama je počela podučavati mlade sviranju tog instrumenta, a kad se interes za poduku sviranja proširio došla je na ideju osnivanja glazbene škole. Aktivirala se s nekolicinom delničkih žena u dramskoj sekciji Kulturno-umjetničkog društva „Goranin“, svoj je veliki doprinos davala u pripremi i organizaciji raznih kulturnih manifestacija na razini Delnica. I sama je glumila u nekim predstavama, a zasigurno je najveći uspjeh postigla glumeći Hasanaginicu u istoimenoj drami Milana Ogrizovića. Suvremenici je pamte kao izrazito veselu, vedru i komunikativnu osobu, utemeljiteljicu i dugogodišnju direktoricu Osnovne glazbene škole u Delnicama. Bila je vrlo srdačna, omiljenu u društvu, naklonjenu empatijom prema svima kojima je trebala pomoć.

Umrla je i pokopana u Delnicama 8. kolovoza 1994., počiva u obiteljskoj grobnici Jelinekovih, uz supruga Maksa i mlađeg sina Miljenka koji je, od posljedica zime umro na svoj 48. rođendan, na ličkoj bojišnici.
Priredila: Nada Glad
JOSIP HORVAT Bobo
Josip Horvat BoboHORVAT, Josip - Bobo (Delnice, 5.6.1941. – Delnice, 8.4.2016.). Jedan je od četvoro rođenih te troje preživjelih potomaka u braku učiteljice Anđele i agronomskog stručnjaka Viktora Horvata. Kao završeni maturant delničke gimnazije upisao je građevinski fakultet s kojeg se iz Zagreba vratio u Delnice kao diplomirani inženjer građevine 1967. Radni vijek započinje u građevinskoj tvrtki „Goran“, nastavlja u Šumskom gospodarstvu Građevnoj upravi, Komitetu za urbanizam i prostorno planiranje tadašnje Skupštine općine Delnice. Na prvim višestranačkim izborima 1990. postaje predsjednikom Izvršnog vijeća. Njegov će mandat, kao i onaj Branka Kezelea tadašnjeg predsjednika Skupštine općine Delnice, ostati trajno upisan u povijesnu memoriju: jer su kao članovi SDPH-a otvorili vrata demokratskim promjenama u novonastaloj domovini Hrvatskoj i jer su, za razliku od većine suvremenika istoga ranga, ljudskošću i dogovorno, pobijedili u sebi sebe, nisu dopustili da ih ponese usklik ratnoga zova, nego su dogovorom i lukavošću, sačuvali Gorski kotar od razaranja i rata. JNA, svugdje neprijatelj i razaratelj, iz Delnica –zahvaljujući i njima – odlazi na miran način uz predaju objekata, oružja i streljiva kojim će se naoružati branitelji širom napadnute Hrvatske.

Poslije Domovinskog rata Horvat 1993. preuzima rukovođenje u Vodno-gospodarskom odjelu za primorsko-istarske slivove, te kasnije i one Ličko-senjske županije u Rijeci. Zabrinut za budućnost goranskih zastarjelih vodovoda Horvat sa suradnicima u tvrtki, te s lokalnom i područnom upravom i samoupravom, planira zamjenski Goranski vodooskrbni sustav s mogućnošću da se i sušna primorska područja spoje na goranske izvore vode. I krenulo se od ugradnje cijevi u temelje autoceste Rijeka-Zagreb kroz Gorski kotar. Intenzitet gradnje lagano posustaje Horvatovim odlaskom s čelne funkcije u vodoprivredi 2002.; objekt je još u gradnji i ne zna se kad će biti dovršen. U vodoprivredi je ostao još neko vrijeme kao savjetnik, član Operativnog centra PGŽ-je, te Hrvatsko-slovenske komisije za vodno gospodarstvo. Umirovljenjem nije prestala Horvatova društvena kao ni politička aktivnost. Kao gradski vijećnik SDP-a gorljivo zastupa planove za budućnost mladih u Delnicama, za turizam i čisti okoliš. Za dovršetak nužno-potrebnog goranskog vodoopskrbnog zamjenskog vodovoda. Izgradio je kuću sa suprugom Terezom, oboje djece, sina Tibora i kćer Bojanu usmjeravao je k poslu oko brige o vodama. Aktivno pomaže rad Goranske kiparske radionice u Lokvama, sa suprugom je među najagilnijim članovima delničke Knjižnice i čitaonice, te stalan posjetitelj kulturnih događanja na razini mjesta življenja. Svojevremeno je strasno igrao šah i pobjede ugrađivao u delnički šahovski krvotok.

Puno se planiralo i stvaralo u Horvatovo vrijeme, no kao i uvijek, ostalo je dosta toga nerealiziranog: spomenimo planove uređenja središta Delnica, planinarskog izletišta Petehovac i drugo.

Ipak, iza Horvata je isto tako i još više napravljenoga, ta živio je u razdoblju intenzivnih gradnji na svim područjima, a bio je strastan borac za uređenje prostora, gospodarenje vodama, političar izbrušenoga stila, zanimljiv i rezolutan sugovornik na brojne kako gospodarske tako i kulturne teme. I konačno iskreni domoljub koji će sve bitke 90-ih na goranskom području smjestiti, kao osobno i kolektivno svjedočenje o jedinstvenoj i sjajnoj pobjedi razuma nad ratnim strastima, u knjigu OAZA MIRA.

Priredila: Nada Glad
MARTIN PETRANOVIĆ ml. – Tinče, lugar
Rodio se u Delnicama 1897. godine gdje je i umro 1980. godine i pokopan je na  Gradskom groblju „Mrtvice“. Po završetku pučke škole u Delnicama s uspjehom  završava lugarsku školu i upošljava se u šumariji Sušak. U razdoblju od 1924. do  1938. Godine kod Thurn – Taxisa radio je na Platku a potom sve do početka drugog  svjetskog rata u šumariji Skrad. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine  radi u šumariji Delnice sve do 1963. godine kada je umirovljen. Za života bio je  pasionirani lovac i dugogodišnji član Lovačkog društva „Tetrijeb“ iz Delnica.  Sačuvana je njegova lugarska zakletva od 26. srpnja 1924. Godine te Sporazum za  čuvanje lovišta Platak - Suho iz 1935. godine.
Izvor: Arhiva ŠG Delnice, Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
MARTIN PETRANOVIĆ st., čuvar lovišta i nadzornik
Rodio se u Delnicama u obitelji Juraja i Apolonije Pleše 11. studenog 1851. godine gdje je i umro neutvrđenog datuma 1942. godine. Pokopan je na tadašnjem Mjesnom groblju „Mrtvice“. Pučku školu završio je u Delnicama. Glavninu radnog vijeka proveo je kao vrsni čuvar lovišta u Zemljišnoj zajednici Delnice. Sačuvana je njegova potvrda iz 1905. godine o valjanosti obnašanja dužnosti pri Lovačkom društvu Delnice.
Izvor: Arhiva ŠG Delnice, Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio: Željko Laloš
IVAN BOŽIČEVIĆ dipl. inž. šumarstva
Rodio se 28. kolovoza 1937. godine u Slunju u poljodjelskoj obitelji Franje i Marije rođ. Turkalj. Umro je 2015. godine. Osnovnu školu završio je 1952. godine u Slunju a Srednju šumarsku školu 1956. U Karlovcu. Jedno vrijeme kao prognanik živio je u Rijeci. Studirao je na Šumarskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 14. prosinca 1960. godine. Godinu dana potom radi kao referent za uzgajanje šuma u Šumariji Slunj. Od 1962. do 1969. godine bio je profesor dendrometrije i uređivanja šuma te lovstva na Srednjoj šumarskoj školi u Delnicama. Godine 1963. Položio je državni ispit za samostalni rad dipl. inž. šumarstva te diferencijalni ispit na Filozofskom fakultetu u Zagrebu za profesora bioloških predmeta. U razdoblju od 1968. do 1969. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarske škole u Delnicama. Od 1. svibnja 1969. do 30. studenog 1970. godine bio je šef šumarstva u Nacionalno parku „Plitvička jezera“ a od 1971. do 1977. godine obnašao je dužnost šefa Sekcije za uređivanje šuma u Šumskom gospodarstvu Gospić. Obnašao je i dužnosti upravitelja Šumarije Cetingrad ( 1977. – 1981. ) te direktora OOUR-a „Šumarstvo“ Slunju u razdoblju od 1981. do 1989. godine. Godine 1991. prognan je iz Slunja gdje do 1993. godine obnaša dužnost stručnog suradnika za uređivanje šuma Uprave šuma Senj. Za republičkog inspektora šumarstva i lovstva u Rijeci imenovan je 1. rujna 1993. godine s koje dužnosti je i umirovljen. Vezano za Gorski kotar najpoznatiji mu je stručni rad iz 2001. godine „Uzorak za pisanje i izradu šumske kronike za sve šumarije Uprave šuma Delnice“.
Izvor: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Šumarski list Sastavio: Željko Laloš
DAMIR MOĆAN dipl. inž. šumarstva, hrvatski branitelj
Damir MoćanRodio se 5. veljače 1943. godine u Delnicama a umro je 15. lipnja 2016. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Potječe iz šumarske obitelji od oca Franje i majke Otilije rođ. Mance. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnim Delnicama. Maturirao je 1961. godine na Realnoj gimnaziji u Delnicama. Diplomirao je 16. svibnja 1971. godine na Šumarsko – gospodarskom odsjeku Šumarskog fakulteta u Zagrebu. Od početka 1992. godine bio je pripadnik 138. Brigade HV i sudionik Domovinskog rata.

Pripravnički staž odradio je 1971. u Šumariji Mrkopalj – ŠG Delnice. Godinu dana potom postaje referentom za uzgoj šuma. Od 1974. godine radio je u Radnoj zajednici zajedničkih službi ŠG Delnice na poslovima taksatora u Odjelu za uređivanje šuma ( 1974. – 1978.) a potom u Odjelu za razvoj ( 1978. – 1983.). Od 1983. do 1985. godine obnašao je dužnost upravitelja Šumarije Ravna Gora. Godine 1985. reorganizacijom šumarstva i osnivanjem Goransko – primorskog šumskog gospodarstva Delnice imenovan je zamjenikom direktora OOUR-a za uzgoj i zaštitu šuma Delnice a od 1987. do 1989. godine bio je njegov direktor. Usporedo s osnivanjem Odjela za ekologiju postaje njegovim rukovoditeljem. Od 28. prosinca 1995. godine obnašao je dužnost člana Upravnog odbora JP „Hrvatske šume“ da bi od 1996. godine u Direkciji JP „Hrvatske šume“ u Zagrebu obnašao dužnost zamjenika direktora poduzeća. Bio je član Hrvatskog šumarskog društva, HDZ-a te predsjednik Gradskog odbora HDZ Delnice. Autor je i suautor više stručnih radova.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, Arhiva 138. Brigade HV Sastavio: Željko Laloš
MIJO – MIHO NERALIĆ- Grgočof radnički povjerenik
Miha NeralićRodio se u obitelji Jure Naralića iseljenika na sjevernoamerički kontinent i majke Marije rođ. Šnajdar 27. rujna 1904. godine. Umro je u Delnicama 29. siječnja 1984. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Pučku školu završio je u Delnicama . Radeći na pilani svoga tetka industrijalca Josipa Fingera vrlo brzo sagledao je sve teškoće životne egzistencije s kojima se susreću radnici i njihove obitelji svih pilani na delničkom području. Zalažući se za radnička prava izabran je 1931. godine za jednog od radničkih povjerenika na delničkom područje zadužen za neposrednu suradnju sa Savezom drvodjelskih radnika u Zagrebu čiji je bio član i delegat skupštine s goranskog područja. Boreći se za povećanje radničkih dnevnica a time i plača bio je suorganizator mnogih štrajkova u delničkim pilanama a poglavito organizator radničkih prvomajskih svečanosti. Godine 1938. u delničkom Potoku, 1. Svibnja, zajedno sa radnicima pilane industrijalca Josipa Fingera i delničkim kirijašima izradio je manju daščanu splav na kojoj su radnički povjerenici govorili plutajući po vodi bazena delničkog potoka. Kao unuk prvog delničkog knjižničara Lovre Šnajdara sa mr. sc. Milanom Rustambegom, u godinama pred Drugi svjetski rat, radio je na pripremi izborne skupštine preimenovanja Narodne čitaonice Delnice u Radničku čitaonicu. Bio je i istaknuti športski djelatnik. Kao član i aktivni skijaš Skijaškog kluba „Delnice“ godine 1932. neposredno je sudjelovao na izradi skijaške karte Goranskog sokolskog okružja prema skijaškoj trasi koju je početkom 1920 – tih godina u Delnicama postavio dr. Godina čelnik skijaške akademije iz Beča. Bio je član SUBNOR-a općine Delnice i učesnik NOB-a. Sačuvanu obiteljsku zbirku starina dao je na čuvanje i upravljanje svome unuku Željku Lalošu.
Sastavio: Željko Laloš
IVO VEJVODA politički komesar Primorsko – goranskih partizanskih odreda, ambasador
Ivo VejvodaRodio se 13. studenog 1911. godine u Karlovcu od oca Ivana Vejvode – Čeha i majke Štefanije rođ. Krznarić. Umro je 1. prosinca 1991. godine i sahranjen je u Beogradu. Po završetku osnovne škole i gimnazije u Pragu je završio arhitekturu. Po povratku u Domovinu 1933. postaje članom KPJ. a poradi revolucionarnog rada više je puta uhićen i često proganjan. Početkom 1937. godine sa grupom studenata odlazi u Španjolsku gdje se u redovima internacionalnih brigada borio protiv fašizma za obranu Španjolske republike. Godine 1939. odlazi u Francusku gdje je zatočen u ondašnjim logorima iz kojih bježi 1940. i vraća se u Domovinu. Učesnik je NOB-a od 1941. godine. Tijekom rata obnašao je dužnosti – političkog komesara Primorsko – goranskog partizanskog odreda, političkog komesara grupe Primorsko – goranskih partizanskih odreda, političkog komesara Pete operativne zone, šefa Propagandnog odjela Glavnog štaba NOB-a i PO Hrvatske i člana Propagandnog odjela ZAVNOH-a. Njegova prva supruga Čehinja Vera bila je učesnik NOB-a i poginula je 20. listopada 1941. godine u borbi protiv talijanske okupatorske vojske u Gorskom kotaru. Nakon rata Ivo Vejvoda u razdoblju od 1952. do 1971. godine bio je ambasador SFRJ u Brazilu, Čehoslovačkoj, Ujedinjenom kraljevstvu Velike Britanije, Italiji i Francuskoj. Obnašao je i dužnosti pomoćnika državnog sekretara za inostrane poslove i člana Savjeta Federacije. Imao je čin pukovnik JNA u pričuvi. Bio je nositelj Partizanske spomenice od 1941. godine a za života odlikovan je u više navrata od kojih Ordenom bratstva i jedinstva i Ordenom partizanske zvijezde.
Izvori: Vojna enciklopedija iz 1975. godine, arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
IVAN MAJNARIĆ – NEŽIČIN lugar, proučavatelj starih delničkih običajnih košnji
Rodio se 28. svibnja 1874. godine a umro je u Delnicama 9. travnja 1965. godine  i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Bio je sin Josipa i Lucije rođ.  Gašparac. Pučku školu završio je u Delnicama a lugarsku školu pri Županijskoj  oblasti Ogulin. U lugarskoj službi bio je od veljače 1903. godine do 30.  studenog 1946. kada odlazi u mirovinu. U vrijeme Austrougarske čuvao je šume  Zemljišne zajednice Delnice a od 11. studenog 1919. do jeseni 1943. godine čuvao  je eksproprirane šume – oduzete privatnim vlasnicima. Od Majnarića sačuvani su  zapisi o starodelničkim običajnim polanskim košnjama za „Zōajdne cvejtar“,  „Cvejtar rūožo“ i „Cvejtar“. Zapisi o košnji za „Cvejtar“ su najcjelovitiji u  kojima Majnarić obrađuje košnju dečki prema traženoj boji buketa cvijeća i ulozi  djevojaka u vrijeme košnje, u zamjeni buketa drugim bojama.
Izvor: Šumarski list, zapis ljetopisca Mihe Klobučara. Sastavio: Željko Laloš
IVAN BOLF hrvatski trgovac i industrijalac
Rodio se u Delnicama 1856. godine a umro je na Sušaku ( Rijeka ) 13. ožujka 1929. godine. Trgovačku školu polazio je u Rijeci i Grazu. Naslijedio je pilanu na vodeni pogon u Delnicama a 1903. godine u delničkom Zdolanjskom kraju pustio je u pogon prvu pilanu na vlastiti električni pogon tzv. lokomobil ( locomobille ). U sklopu pilane sagradio je i mlin za potrebe lokalnog stanovništva. Ujedno, bio je vlasnik pilana u Kupjaku i Gustom lazu. Na Sušaku otvorio je u prvom desetljeću prošlog stoljeća skladište poluproizvoda - piljenica i rezane građe listača i četinjača koje je prodavao na tržIštu Afrike, Italije, Španjolske, Nizozemske, Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Indije. Bio je sljedbenik ideja Frana Supila. Nakon smrti njegov posao nastavio je sin Antun koji je 1930 – ih godina doveo u Delnice Čeha Franju Buksu koji je u desetljeću pred drugi svjetski rat prikazivao nijeme filmove u Delnicama.
Sastavio: Željko Laloš
ANTUN MAJNARIĆ – NEŽIČIN lugar , antifašist
Antun MajnarićRodio se u Delnicama 10. lipnja 1907. godine od oca Ivana i majke Katarine rođ. Čop. Umro je u Delnicama 12. svibnja 1984. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Pučku i lugarsku školu završio je u rodnim Delnicama. Radio je kod šumoposjednika Thurn Taxisa od 1934. do 1936. godine. Potom do 1942. radi na eksploataciji šuma kada je uhvaćen kao antifašist i odveden u internaciju u Italiju. Od 1943. do 1945. godine učestvuje u NOB – i , a nakon rata od 1945. do 1963. godine radio je kao šumar u Šumariji Delnice. Poznat je bio po sakupljanju šumskog bilja i mnogih herbarija koje je rado davao na uvid učenicima škola.
Izvor: Hrvatski šumarski životopisni leksikon. Sastavio: Željko Laloš
IVAN MIHELČIĆ – ČEPAR, lugar,lovac, puhar i drvotokar
Rodio se u Velikoj Lešnici kraj Broda na Kupu 1915. godine u obitelji Matije i Magdalene rođ. Crnković. Umro je 2000. godine u Brodu na Kupi i sahranjen je na mjesnom groblju. Osnovnu školu završio je u Brodu na Kupi a lugarsku školu u Delnicama. Od 1950. do 1989. godine radio je kao lugar u Šumariji Delnice Šumskog gospodarstva Delnice. Odlikovan je s više ratnih odličja kao sudionik NOB-a. Bio je lovac, puhar i drvotokar poznat po izradi drvenih boća koje su korištene na većini goranskih boćališta.
Sastavio: Željko Laloš
JOSIP MIHELČIĆ – HERC lugar, esperantist
Josip MihelčićRodio se 1. siječnja 1910. godine a umro je 1995. godine u Delnicama gdje je i sahranjen na Gradskom groblju „Mrtvice“. Pučku školu u trajanju od četiri godine a potom i lugarsku školu završio je u Delnicama. U Šumariji Delnice radio je od 1938. do 1967. godine kao lugar. U međuvremenu je 1941. dekretom Uprave šuma NDH bio premješten u Banja Luku. Po završetku Drugog svjetskog rata vratio se u Delnice i radio je do umirovljenja 1967. delničkoj šumariji. U desetljeću pred Drugi svjetski rat bio je član Esperanto kluba Delnice a za potrebe Narodne čitaonice nabavljao je literaturu o naprednom radničkom pokretu.
Izvori: Hrvatski šumarski životopisni leksikon Sastavio. Željko Laloš
IVAN MUVRIN – IVIČ, organizator ustanka u Gorskom kotaru
Ivan MuvrinRodio se 11. veljače 1908. godine u Delnicama u obitelji od oca Matije Muvrina i majke Marije rođ. Majnarić. Umro je 1988. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. Po završetku pučke škole završio je krojački zanat. Godine 1926. primljen je u članstvo SKOJ – a te odlazi na rad u Beograd i Split. Članom KPJ postaje 1932. godine i iste je godine izabran za sekretara partijske čelije u Delnicama, 1934. član je MK Delnice, zatim sekretar MK Delnice i član OK KPJ za Gorski kotar. Uhićen je 1936. godine i nakon istrage u zagrebačkoj policiji predan je Sudu za zaštite države u Beogradu gdje je osuđen na tri godine robije u Sremskoj Mitrovici. Bio je organizator oružane borbe i jedan od prvih partizana na goranskom području. U razdoblju od 1941. do 1942. godine radio je po NOO – ima a u svibnju 1943. postaje članom Kotarskog NOO – a . Za sekretara KK KPH za Gorski kotar i člana Okružnog NOO – a za goransko područje izabran je 1944. godine. Po završetku Drugog svjetskog rata od 1947. obnašao je dužnost načelnika Planskog odjela u Ministarstvu vlade NRH. Godine 1952. vraća se u Delnice gdje u DIP – u „Delnice“ obnaša rukovodeće dužnosti sve do umirovljenja. Za doživotnog predsjednika Općinskog odbora SUBNOR – a Delnice izabran je 20. lipnja 1970. godine. Na fotografiji Ivan Muvrin u robijaškoj odjeći u zatvoru u Sremskoj Mitrovici 1937. godine.
Izvor: Arhiva OK SKH Delnice Sastavio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
Back to content | Back to main menu