Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske - Matica Hrvatska Čabar | službeni web portal

Go to content

Main menu:

Delnice, leksikonska jedinica Matice Hrvatske

Znameniti Gorani > Leksikonske jedinice
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
JOHN MINERICH, proučavatelj delničke prošlosti
Rodio se 19. srpnja 1914. godine u gradu Roslyn a umro je 14. srpnja 1992.  godine u gradu Sedro kraj Seattla u američkoj saveznoj državi Washington. John (  Ivan Majnarić – Grgočof ) rodio se kao šesto dijete u delničkoj iseljeničkoj  obitelji od oca Tomaža Majnarić ( Tom Minerich 1872. – 1951. ) i majke Francike  Majnarić rođ. Šnajdar ( Frances Minerich 1880. – 1936. ). Njegov otac Tomaž bio  je proučavatelj delničke prošlosti i nadaleko poznat kao pučki ljekarnik koji je  u drugoj polovici 19. stoljeća razmjenjivao stečena iskustva iz pučkog  ljekarstva sa delničkom ljekarničkom obitelji Jelinek. Tomaž je ostavio rukopis  o vrstama goranskog ljekovitog bilja u liječenju pojedinih bolesti.

John Minerich po završenom osnovnom i srednjem obrazovanju studirao je  znanosti za potrebe prehrambene industrije u preradi sirovine za prehranu ljudi.  Radni vijek proveo je u specijaliziranoj proizvodnji mliječnih proizvoda i  prerade mlijeka.
Nakon smrti oca preuzeo je u nasljedstvo mnogobrojne očeve zapise i skupljenu  građu o prošlosti delničkog kraja koju je John sistematizirao prema povijesnim,  etnološkim i lingvističkim sadržajima. U razdoblju od 1955. do 1976. godine  obišao je u američkim saveznim država Washington o Montana te u Kanadi najvećim  dijelom u Torontu potomke mnogih iseljeničkih delničkih i goranskih obitelji  prikupljajući građu iz domovine ( del. postojbene ) njihovih očeva i djedova.  Godine 1987. sa suprugom Hazel došao je u Delnice i donio na čuvanje i  korištenje svojoj rodbini u Delnicama – obitelji Željka Laloša građu iz  povijesti delničkog kraja. Za boravka u Delnicama upoznao je gospođu Ivka Volf  iz tadašnjeg SIZ-a za kulturu općine Delnice o svrsi svojeg dolaska u Delnice.

Zahvaljujući iseljeničkoj obitelji Minerich sačuvani su mnogi podaci iz  prošlosti delničkog kraja a poglavito o povijesti delničkog vatrogastva za  razdoblje 1875. do 1920 – tih godina, , povijesti delničkog ljekarništva iz  druge polovice 19. stoljeća, zapisima o izgradnji željezničke pruge Rijeka –  Karlovac i njezino puštanje u promet 1873. godine, o Lujzinskoj cesti, zapisima  o starim Polanskim običajima i povijesti postanka delničke narodne nošnje,  starim jelovnici s uputama pripreme prvih goranskih nadjeva, povijesti Narodne  čitaonice Delnice iz druge polovice 19. I početka 20. stoljeća, sačuvanim  starima delničkim fotografijama, odlascima starih Delničana u Gornju Jelensku i  Kosinj u Lici, pučkim popijevkama i mnogo drugog zanimljivog štiva. John  Minerich uz ostalo donesao je pravopisne vježbe pisane stilskim rukopisom koje  su koristili za učenje učenici pučke škole u Delnicama već krajem 19. stoljeća i  posebno vrijednu knjigu prosvjetljenja „Liječnica u kući „ iz 1926. godine s  prijevodom na hrvatski jezik autorice američke dr. med. Jenny Springer (1866.-  1913. ). Knjigu je izdala Dresdenska knjižara M.O. GROH a u Hrvatskoj sačuvan je  mali broj ovih knjiga od kojih se jedan primjerak čuva u privatnoj zbirci  starina obitelji Ž. Laloša. Posebno su vrijedni zapisi koji govore o  starodelničkoj pisanoj riječi s „Uputom kako pisati“. Uz uputu John Mineric  priložio je nekoliko stotina starih delničkih riječi s upisanim starim delničkim  akcentom na većini riječi koji su navodili njihovo čitanje – otvorenog,  otvorenijeg, zatvorenog, zatvorenijeg izgovora. Ovi zapisi su uvelike koristili  pri pisanju „Rječnika delničkog govora“ iz 2006. Godine autora M. Pavešić. B.  Magaš i Ž. Laloša.

Iseljenička obitelj Minerich uvelike je pridonijela ukupnom očuvanju  povijesti delničkog kraja. Na fotografiji John Minerich snimljen u listopadu  1987. godine s harmonikom marke „Giuletti accordian“ na kojoj ga je otac Tomaž  naučio svirati stare zavičajne polke.
Izvor: Zapisi obitelji MInerich iz SAD-a.
Sastavio: Željko Laloš
FRANCI STRLE, antifašist, novinar i publicist
Rodio se 1927 u Podcerkevu u Sloveniji gdje je i umro 1991. u 64. godini života.  Godine 1943. kao šesnaestogodišnjak odlazi u partizane u sastav Notranjskog  partizanskog odreda. Po završetku rata završava gimnaziju i višu pedagošku  školu. Sve do umirovljenja radio je kao novinar na RTV Ljubljana. Pisac je više  knjiga s tematikom iz slovenskog NOB-a od kojih su mu najpoznatije „Med  proletarci“ iz 1953., „Tomšićeva brigada“ - gdje u četiri poglavlja obrađuje  razdoblje rata od 1942. do 1944. godine i „Slivniški bataljon“.
Strle je autor istinitog romansiranog životopisa Viktora Kraševca ( 1904 –  1944. ) iz dana narodnooslobodilačkog rata u Gorskom kotaru objavljenog u knjizi  „Partizanski volk samotar“ u Ljubljani 1975. godine.

Viktor Kraševec 1936. godine došao je u Mrkopalj i uposlio se kao strojar na  pilani Nikole Bolfa. U Mrkoplju ostao je sve do kolovoza 1942. godine kada na  zahtjev Glavne komande slovenskih partizanskih četa odlazi među slovenske  partizane. Za ratnih dana u Gorskom kotaru nakon što mu je talijanska  okupatorska vojska otela motorkotač i teško ranila osmogodišnjeg sina Viktora od  podmetnute talijanske mine u šumi Cerovljak kod Vrhnike, Krašovec se počeo  osvećivati talijanskoj vojsci kao „vuk samotnjak“, kako ga pisac Strle opisuje u  svojoj knjizi. Po cestama prosipao bi čavle za probijanje automobilskih guma,  pucao im iz zasjede pri vožnji u gume te ubijao njihove vojnike i oficire. Samo  iz zasjede u Delnicama ubio je četiri talijanska vojnika a sam je izrađivao  eksplozivne naprave vršeći diverzije na željezničkim prugama. Postao je poznati  i priznati partizanski obavještajac i vezist. Kao član Prvog NOO-a Mrkoplja  sudjelovao je u organizaciji odlaska mrkopaljskog liječnika dr. Otta Krausa u  vojnu partizansku bolnicu u Drežnici. Za boravka u Gorskom kotaru bio je  zamjenik komandanta Pete mrkopaljske čete, komandir udarnog voda, komandant  oslobođenog Mrkoplja te obavještajni oficir pri Štabu V operativne zone.

U kolovozu 1942. godine odlazi u Sloveniju u Loški partizanski odred na  Racnoj Gorici i postaje komandirom čete na Otrobovcu. Borio se protiv domobrana,  bjelogardista, Talijana i Nijemaca. Poginuo je u Mačkima kraj Velikih Lošča -  Turaj kao zapovjednik mjesta u noćnom napadu domobrana, bjelogardista i Nijemaca  7. svibnja 1944. godine.

Pisac Strle napisao je ovu knjigu poglavito zahvaljujući kazivanjima  Viktorovih rođaka, prijatelja i njegovih suboraca koji su navodili niz primjera  njegove zasluge i hrabrosti u borbama hrvatskih i slovenskih partizana protiv  okupatora i domaćih izdajnika. Knjiga „Partizanski volk samotar“ ( „Partizanski  vuk samotnjak“ ) nije Goranima previše poznata jer je 1975. godine objavljena  samo na slovenskom jeziku.
Izvori: Partizanska knjiga Ljubljana 1975. godine. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Sastavio: Željko Laloš
RUDOLF BERGAN, kneževski okružni šumar
Rodio se u Brünnu ( Češka ) 6. ožujka 1865. godine od oca Sigmunda i majke  Franciske rođ. Bernes. Umro je u gradu Ostrachu, pokrajina Baden Würthemberg,  26. srpnja 1950. u 85. godini života. Nakon završene realne gimnazije, šumarske  znanosti studirao je na Šumarskom učilištu Eulenbergu, gdje je diplomirao 1885.  godine. Okončavši vježbenički staž godine 1886., dolazi u Hrvatsku uposlivši se  kod Kneževske šumarske uprave Thurn Taxis. Službujući gotovo punih 40 godina u  Lokvama, Brod – Grobniku Brod Moravicama, Crnom lugu i Delnicama, u Gorskom je  kotaru proveo cijeli svoj radni vijek, da bi po okončanju Prvog svjetskog rata  otišao u mirovinu. Rudolf Bergan 12. kolovoza 1889. godine, sklopio je brak sa  Stanislavom ( Slavom ) Bolf, kćerkom školskog nadzornika Matije Bolfa i Ane  Pavliček. Šest godina kasnije rodio im se sin Albert.

Kao kneževski okružni šumar striktno je u djelo provodio zacrtane smjernice  gospodarenja šumama. Njih su pod jakim utjecajem R. Presslera karakterizirale  dvije značajke: duga ophodnja i favoriziranje uzgoja rasta jele na štetu  listača, posebno bukve. Polazne su točke ove značajke bile šume s vrlo velikim  zalihama držeći, da treba prema načelu trajnosti podržavati takve zalihe i  velike etate koji iz njih proizlaze. Prema Berganu „neoborivi prioritet jelove  primjese“ su bili: jela najjače i najdulje podnosi zasjenu „nadstojnih“ stabala,  pomlađuje se gotovo isključivo prirodnim putem, lako se i brzo oporavlja od  „zastarčenosti“, manje stradava od snijega, leda i vjetroizvala i jedina je  vrsta drveća s kojom je moguće „prebirno“ gospodariti odnosno provoditi oplodne  sječe s dugim „podmladnim“ razdobljem. Da je to R. Berganu i njegovim  nasljednicima u šumariji Crni lug (stolovali u velebnoj šumarskoj zgradi  jednokatnici u Bijeloj vodici kod Crnog luga ) uspjelo svjedoče i puno godina  potom uščuvane šume Frk, Sove, Rudač, Leska i Opaljenac u kojima su drvne zalihe  do pred sam kraj Drugog svjetskog rata dosezale i do 800mᵌ/ha. Kako je slično  stanje bilo i u ostalim Thurn Taxovim šumama, te su šume mogle podnijeti vrlo  velike sječe. Uz poslove na sječi i izradi drvnih sortimenata, otvaranju šuma i  poslovima u uredu, Rudolf Bergan bavio se i dendrometrijskim istraživanjima,  obavljajući mnoga mjerenja kao član radnog tima na izradi tablica drvnih masa.  Bio je i zagovornik promjeni odredaba važećeg Zakona o lovu.
Izvor: Šumarski list br. 1-2 CXXVI( 2002.). 59-67
Napisao: Željko Laloš
ARTHUR BERGAN, šumar i lovac
Arthur Bergan, sin Rudolfa i Stanislave rođ. Bolf rodio se 3. srpnja 1895.  godine u Delnicama a umro je u Ostrachu u 67. godini života 20. svibnja 1962.  godine. U Delnicama proveo je rano djetinjstvo i polazio pučku školu. Školovanje  je nastavio na Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, da bi nakon mature,  odlučivši krenuti očevim stopama, upisao studij šumarstva na Višem šumarskom  učilištu u Mahrisch –Weisskirchenu u Njemačkoj. Završivši do srpnja 1914. godine  prva četiri semestra, zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, vraća se u Gorski  kotar da bi kroz iduću godinu obavljao praksu kao šumarski vježbenik u  Kneževskoj šumariji u Lokvama. Sredinom svibnja 1915. godine kao dragovoljac  stupa u vojnu službu u 53. pješadijsku regimentu u Zagrebu, ali zbog srčanih  tegoba nakon pet mjeseci biva otpušten. Od 6. veljače do 30. rujna 1916. godine  radi u Inženjerskoj sekciji Kraljevske mađarske državne željeznice u Delnicama,  samostalno obavljajući geodetske poslove izmjera i kartiranja.. Kada je 1.  Listopada 1916. iznova počela s radom Viša šumarska akademija u Brucku na Muri,  upisuje treću studijsku godinu i diplomira s odličnim uspjehom 16. lipnja 1917.  godine. Vrativši se ponovno u Hrvatsku od 1. srpnja do 25. rujna 1917. godine,  kao šumarski praktikant zapošljava se na plemićkom dobru Pakrac – Buč – Kamensko  u Slavoniji, da bi od 1. listopada 1917. godine , u svojstvu šumarskog  vježbenika – pristava prešao na dobro grofa Erdödya u Jastrebarsko, radeći tu do  kraja siječnja 1918. godine. Od 1. ožujka 1918. godine primljen je u službu kod  Kneževine Thurn Taxis i dodijeljen Kneževskoj šumariji Ledenik kod Zagreba,  odakle krajem ožujka 1919. godine definitivno odlazi Thurn Taxisovoj Direkciji  šuma Lokve. Ovdje radi četvrt stoljeća obavljajući razne dužnosti od samostalnog  voditelja i upravitelja područnih šumarskih jedinica, do kneževskog upravitelja  šumarije Delnice i predsjednika mjesnog lovačkog društva.

Poput oca Rudolfa koji mu je u svemu bio uzor, Arthur Bergan kao rođeni  Delničanin sklopio je brak s Antonijom Mühlstein iz Broda na Kupi 8. travnja  1923. godine. Iz njihovog braka rodilo se četvero djece , tri kćeri i sin, koji  je umro još kao dijete i pokopan je tada na mjesnom groblju „Mrtvice“ u  Delnicama.

Uz šumarski poziv Arthur Bergan bio je i aktivan lovac, član tadašnje  delničke podružnice Hrvatskog društva za gajenje lova i ribarstva iz Zagreba. Za  predsjednika podružnice izabran je u ožujku 1940. godine. Nastavno tome zapisano  u njegovom životopisu citirano stoji pisano vlastitom rukom u Ostrachu 2.  kolovoza 1956. godine „ Nakon što sam zbog partizanskog rata bio prisiljen  napustiti svoju službu kao i mjesto stanovanja u Delnicama premješten sam od  Državne komore Kneževine Thurn Taxis u knež. Šumariju Obermarctal , okrug  Ehingen, gdje sam se doselio sa svojom obitelji 10. veljače 1944. godine. Tu sam  ostao do 1. veljače 1947. godine kada sam premješten u Ostrach kao upravitelj  tamošnjeg knež. Šumsko – lovnog područja“.
Kako je nakon pet godina i u Njemačkoj došlo do reorganizacije šumarstva, a  to radno mjesto biva ukinuto, na osobni zahtjev Arthur Bergan nakon 34 godine  aktivnog i uspješnog službovanja odlazi u mirovinu 1. listopada 1952. godine.

Iz života obitelji Bergan bilježi se da je Arthur Bergan najprije u Zalesini  a potom 1938. godine preseljenjem u Delnice podigao u naselju Vučnik Gorsku  farmu za umjetni uzgoj srebrodlakih lisica, prvu takve vrste na ovim prostorima.  Kako bi uzgoj ovog skupocjenog krznaša mesoždera učinio ekonomičnijim i  uspješnijim, usporedo s podizanjem lisičnjaka, bavio se uzgojem peradi i kunića.  Prije nego što je iselio iz Delnica 1944. godine farma je raspolagala sa 40  žičanih kaveza, s isto toliko rasplodnih parova srebrodlakih lisica. I pored  ratnih nedaća, krzna su imala dobru prođu, a sama proizvodnja kao nuzgredna  djelatnost bila je vrlo unosna. Zimi 1942/43. godinu zbog ratnih događanja sve  su lisice zajedno sa matičnim fondom morale biti uklonjene, a farma zatvorena.  Arthur Bergan s obitelji napustio je Delnice i Hrvatsku 10. veljače 1944.  godine.
Izvor: Šumarski list br. 1-2 CXXVI( 2002.). 59-67
Napisao: Željko Laloš
MATIJA MAJNARIĆ, svećenik, proučavatelj delničke prošlosti
Rodio se u Delnicama 1866. godine a umro je u Gerovu 1916. godine i sahranjen je  na mjesnom groblju u Hribu kraj Gerova. Nakon boravka u sjemeništu i završene  gimnazije, zaredio se a mladu misu imao je u Gerovu 13. travnja 1891. godine.  Živeći i radeći u Gerovskom kraju, uvelike je pridonio očuvanju građe o  svekolikoj povijesti Delničke župe od njezina osnivanja 1600- te godine do  novije prošlosti i životu ljudi na ovim prostorima. Prvi je Goranin koji je  temeljito proučio jedan od goranskih narječja – delnički govor. U razdoblju od  1898. do 1901. godine napisao je sadržaj ( rukopis ) „Starodelnička pisana  riječ“ koji se danas uvjetno rečeno smatra i kao prva gramatika starodelničkog  govora i čuva se u privatnoj zbirci obitelji Željka Laloša. Majnarić je  spomenuti sadržaj napisao prema prvim zapisima o delničkoj pisanoj riječi iz  pera delničkih učitelja Andrije Pleše, Juraja Majnarića i Antuna Kezele koji  datiraju iz prve polovice 19. stoljeća. Majnarić se posebno posvetio usporedbi  slovenskog i delničkog govora nastojeći iz zapisa delničkih učitelja Josipa  Vidmara, Jakova Majnarića, Matije Bolfa, i Judite Vranić rođ. Štimac iz druge  polovice 19. stoljeća pojasniti njihovu sličnost i povezanost. Naime, Lučički  Delničani i njihovi potomci dolaskom iz Kranjske krajem 16. i početkom 17.  stoljeća naselili su prostor Delničkog Vidma donijevši sobom iz Kranjske uz  čakavski najvećim dijelom slovenski govor. Tako Majnarić upućuje na pisanje  slogova aj, ej, ij, oj i uj i navodi više primjera povezanosti sa slovenskim  govorom gdje delnički slogovi nastaju zamjenom – metatezom mjesta suglasnika.  Navodi primjer za slog aj: na slovenskom se za njom kaže zanjo a na delničkom  zajno ( javlja se slog aj ). U usporedbi s idiomima okolnih sela Majnarić navodi  da se u delničkom govoru otvornik i nikada ne nalazi iza otvornika a, e, o, u  dakle ne postoje slogovi ai, ei, oi, ui niti ii ( primjer<. nije bertii nego  bertij = gostionica ) pa imamo aj, ej, oj, uj i ij. Majnarić na niz primjera  pojašnjava kada suglasnik b prelazi u izgovor i pisanje u suglasnik p, zatim d u  t, g u k, z u s, v u f te kada suglasnik l ostaje u riječima ili prelazi u  samoglasnik o. Delničanin Zvonko Kezele – Krlütnekof kasnije je prilagodio sve  sadržaje župnika Majnarića za objavljivanje. Na temelju Majnarićevih zapisa  najvećim dijelom temeljila se izrada „Rječnika delničkog govora“ iz 2006. godine  čijim izdavanjem njegovi autori M. Pavešić, B. Magaša i Ž. Laloša dali su veliki  doprinos razini potreba suvremenoj hrvatskoj dijalektalnoj leksikografiji.
Izvor: Arhiva crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama.
Sastavio. Željko Laloš
MATO CELESTIN MEDOVIĆ, slikar
Rodio se 17. studenog 1857. godine u Kuni na poluotoku Pelješcu a umro je u  Sarajevu 20. siječnja 1920. godine a sahranjen je na mjesnom groblju u Kuni.

U samostanu Gospe od Loreta godinu dana pripremao se za ulazak u franjevačku  gimnaziju da bi se u samostanu „Male braće“ u Dubrovniku školovao za redovnika  te pri polaganju zavjeta uzima ime Celestin. Slikarsku nadarenost mladog  redovnika zapazio je opat Bernardo da Portoguaro koji mu je omogućio studij u  Rimu kod Lodovica Seitza tada uglednog i utjecajnog slikara nazarenca. Medović u  više navrata izlaže u Rimu a potom upisuje studij na Münnchenskoj akademiji –  središtu europskog povijesnog slikarstva u to vrijeme. Veliku srebrnu medalju  osvojio je 1893. godine diplomskim slikarskim radom „Bakanal“. Osim te slike  poznate su mu dekoracije svečane „Zlatne dvorane“ u Opatičkoj ulici u Zagrebu za  koju je naslikao „Splitski sabor“, „Dolazak Hrvata“, „Krunjenje Ladislava  Napuljskog“ i „Zaruke kralja Zvonimira“. Medović iza 1903. Godine portretira  Zagrepčane a potom se vraća na Pelješac gdje slika velika platna s pejzažom ovog  kraja. Bolestan i oslabljenog vida krajem prosinca 1920. godine potražio je  pomoć u Sarajevskoj bolnici gdje je i preminuo. Celestin Medović bio je stric  hrvatske glumice Nataše Medović. Njezin sin Igor završio je Akademiju likovnih  umjetnosti u Veneciji sa disertacijom o Celestinu Medoviću.

Vezano uz Gorski kotar Celestin Medović ilustrirao je poglavlje „Gorski  kotar“ u reprezentativnom izdanju djela „Die österreichisch – ungarische  Monarrchie in Wort und Bild – Croatien und Slavonien“ 1902. godine. Riječ je o  slikama što uspješno reproduciraju pejzaže i pejzažne motive goranskih prostora.  Uz drvoreze poznate su Medovićeve slike „Tisovac kod Mrzle Vodice“, „Delnice“,  „Mećava kod Fužina“, „Jožina pilana“, „Vodopad Zeleni vir“, „Okolica izvora  Čabranke“ i „Klisura kod Gerovčice“.
Izvori: Hrvatski institut za povijest Zagreb. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981.
Sastavio: Željko Laloš
MAHMUD KONJHODŽIĆ, novinar i publicist
Rodio se u Ljubuškom 27. listopada 1905. godine a umro je u Zagrebu 12. studenog 1979. godine. Pravo je studirao u Beogradu i Zagrebu gdje je diplomirao 1931. godine. Nakon okupacije zemlje uključio se u antifašističku borbu gdje radi u više ilegalnih listova. Godine 1943. Odlazi u Otočac na oslobođeni teritorij i surađuje s Propagandnim odjelom ZAVNOH-a i ratnom redakcijom „Vjesnika“. Nakon rata zaposlio se u redakciji lista „Vjesnik“ a potom postaje dopisnikom agencije „TANJUG“ iz Kaira. Povratkom iz Egipta radi u Uredu za informiranje NR Hrvatske. Najpoznatije su mu knjige „Egipat“ iz 1959. „Od Kupe do mora“ 1963. I „Riječ istine“ iz 1975.

Sadržaj knjige „Od Kupe do mora“ objavljen 1963. godine najvećim dijelom posvetio je Gorskom kotaru. Knjigu je napisao na osnovi sačuvanih dokumenata o oslobodilačkoj borbi naroda Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, Drežnice i Gornjeg Jelenja u razdoblju od 1941. do 1945. godine. U pisanju knjige uvelike su mu pomogle izjave mnogih učesnika NOB-a. Da bi vjerodostojno prikazao ratna zbivanja na ovim prostorima obavio je razgovore s više stotina svjedoka i očevidaca događaja iz narodnooslobodilačke borbe. Knjiga je podijeljena u deset poglavlja i spada u red vrlo opširnih sadržaja kao dokument jednog vremena u kojem se narod borio za slobodu.
Izvori: Hrvatski biografski leksikon. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine
Sastavio. Željko Laloš
ALIJA ALIJAGIĆ, atentator na ministra Milorada Draškovića
Rodio se 1896. godine u Bijeljini a obješen je u Zagrebačkom zatvoru 8. ožujka 1922. godine. Kako je njegov grob bio mjesto okupljanja komunista i pristaša naprednog radničkog pokreta, vlasti su ga 1925. godine eshumirale i prenijele Alijine posmrtne ostatke u selo Turiju kraj Bihaća.

Po završetku stolarskog zanata kao omladinac vidio je svu težinu života proletarijata što je bilo razlogom da 1912. godine pristupi naprednom sindikalnom pokretu. Po završetku prvog svjetskog rata 1919. postaje članom Socijalističke radničke partije a dvije godine potom pristupa organizaciji „Crvena pravda“ koja je bila ustrojena po uzoru na slične organizacije u Rusiji a uzor im je bila „Mlada Bosna“.

Alija Alijagić je 21. srpnja 1921. godine u Delnicama hicima iz pištolja usmrtio ministra unutrašnjih poslova u Kraljevini SHS Milorada Draškovića, autora zloglasne „Obznane“ kojom je od 30. prosinca 1920. godine bio zabranjen rad KP i sindikata, kojom su bila suspendirana osnovna građanska prava u monarhiji.

Ministar Drašković u srpnju 1921. godine dolazi sa ženom i dvoje djece u Delnice i odsjeo je u kući obitelji Andlar ( danas kuća u Supilovoj 24 u Delnicama ). Obitelj Andlar nevoljko je prihvatila takvog gosta što javno nije mogla iskazati jer bi u protivnom po mjesnoj vlasti izgubila pravo iznajmljivanja prostora gostima i turistima. Po dolasku ministra s obitelji u Delnice došao je i Alija Alijkagić sa prijateljima koji će nekoliko noći prije izvršenja atentata spavati u šumi Japlenškog vrha. Alija nije želio da kao stranac bude primijećen kako boravi u Delnicama, stoga se najviše zadržavao u spomenutoj šumi. Znajući da ministra u dopodnevnim satima dolazi u delnički park u šetnju ili da pročita tisak, Alija je odlučio da u to vrijeme, bude li prigoda, izvrši atentat na njega. Dan ranije 20. srpnja 1921. godine ministar Drašković je došau u park u dopodnevnim satima s dvoje djece i osobnim čuvarima, ali je Alija odustao od atentata. Sutradan, 21. srpnja, ministar je došao u park sam s osobnim čuvarima. Klupa na kojoj je sjedio bila je, danas gledano, neposredno uz bistu narodnog heroja Viktora Bubnja. Alija je pratio iz parkovne sjenice ministra i njegove čuvare s puškama.. Kad je osjetio da su se čuvari malo udaljili od ministra trčeći iz sjenice uputio se prema klupi s ministrom pucajući u njega od kojih hitaca je na mjestu ostao mrtav. Alija je nastavio bvježati prema šumi Japlenškog vrha. Na prostoru današnjeg puta, koji iz pravca gradskog stadiona uz polivalentnu dvoranu vodi prema zgradi Srednje škole „Delnice“, ranije je postojala žičana ograda s vrastima koja su bila postavljena na mjestu današnjeg puta sa stepenicama koje vode prema „Lovačkom domu“. Vrata su prije dolaska u park zaključali njegovi čuvari, što Alija nije znao pa je nastrijeljen u nogu od ministrovih čuvara, pokušao preskočiti žičanu ogradu u koju se zapleo i tu je uhvaćen. Odmah po atentatu bili su po mjesnim vlastima privedeni na saslušanje Delničani Dragomir Škorić i Ivan Majnarić – Kapara, inače članovi HPD-a „Risnjak“ Delnice i istaknuti borci za radnička prava. Ubrzo su pušteni jer se utvrdilo da ničim nisu povezani s atentatom.

Sudski proces Aliji Alijagiću i ostalim članovima organizacije „Crvena pravda“ koji su se na dan atentata našli u Delnicama započeo je 6. listopada 1921 godine. U javnosti je vođena velika kampanja za Aljino pomilovanje te je njegov advokat dr. Ivo Politeo s tim u svezi napisao i izdao posebnu brošuru naslova „politički delikt“. Diljem Kraljevine SHS mnogi intelektualci među kojima i Miroslav Krleža politički su se angažirali u obrani Alije Alijagića. Uz njega koji su na dan atentata bilu u Delnicama Rodoljub Čolaković osuđen je na 12 godina teške robije, Dinko Lapandić na 15 a Nikola Petrović na 10. godina robije.

Cijelu noć prije vješanja uz njega je proveo August Cesarec koji je kasnije u listu „Borba“ opisao tu zadnju noć kojoj je svjedočio i Alijin brat. Njegova smrt dovela je do velikih demonstracija u Zagrebu. Prije nego što je obješen Alija je na ceduljici ostavio stihove slijedećeg sadržaja ….

SUNCE MOJE DRAGO SUNCE DIVNE LI SU ZRAKE TVOJE AL UJUTRO KAD OSVANEŠ BIĆE HLADNO SRCE MOJE.
Godine 1974.nimljena je dokumentarna drama pod nazivom „Zašto je pucao Alija Alijagić“ prema izvornim zapisnicima sa Alijinog suđenja 1921/22. godine.
Izvori: Hrvatski institut za povijest Zagreb. Internet – WEB stranice. Monografija „Tragom delničke Prošlosti“ iz 2014. godine.
Sastavio. Željko Laloš
ANTUN NEMČIĆ - GOSTOVINSKI, prozni pisac ilirizma
Rodio se u mjestu Edde u Mađarskoj 14. siječnja 1813. godine a umro je od kolere u tridesetsedmoj godini života 5. rujna 1849. godine u Križevcima. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu, bio je sudac u Novom Marofu i bilježnik Križevačke županije. Kao pristaša narodnog preporoda pod pseudonimom A. N. Gostovinski pisao je pjesme, putositnice a okušao se i kao romanopisac i komediograf. Rano se pridružio Ilirskom pokretu a u krugu iliraca družio se sa Tomom Blažekom i Ljudevitom Gajem. Poznata su mu djela „Kvas bez kruha“ ili „Tko će biti Veliki sudac“, „Putositnice i „Udes ljudski“. Veći dio života proveo je u gradovima Ludbregu i Koprivnici. Umalo je poginuo kao jedan od glavnih junaka restauracije 1845. godine. Podrijetlom bio je iz plemićke obitelji Nemčić – Gostovinski.

Kao prozni pisac ilirizma nadaleko je bio poznat po putositnicama zvanim „Nemčićeve putositnice“. Dobro je poznavao klasičnu i suvremenu umjetnost te se u pisanju svojih djela ugledao na velike europske putopisce Laurencea Sterna ( 1713. – 1768. ) i Heinricha Heinea ( 1797. – 1856. ). Nemčić u putositnicama opisuje svoje putovanje Gorskim kotarom obuhvativši mjesta od Severina na Kupi, preko Moravica, Skrada, Delnica, Lokava, Mrzle Vodice sve do Gornjeg Jelenja i Grobničkog polja. Gorskim kotarom putovao je u ožujku 1843. godine putnim kolima s konjskom zapregom. Za Lujzinsku cestu kojom je putovao napisao je „…da je pod krunom Ugarskom jedinstvena cesta…“ i najljepša u cijeloj Austrougarskoj monarhiji. Ipak, upozoravao je putnike da se bez potrebe ne upute u to doba putovati ovom cestom obzirom na snježne neprilike koje su zimi i u rano proljeće u Gorskom kotaru svakodnevna pojava. Putujući Lujzinskom cestom ustvrdio je da je sav život ovog ovoga središnjeg dijela Gorskog kotara isključivo vezan uz ovu cestu.

Godine 1851. njegov prijatelj Mirko Bogović izdao je „Pjesme Antuna Nemčića“. Na njegovom rodnom selu Edde u Mađarskoj 28. svibnja 2006. godine u mjesnoj crkvi, na inicijativu Družbe braća hrvatskog zmaja – Zmajskog stola u Križevcima, otkrivena je spomen ploča s likom Antuna Nemčića. Na svečanosti otkrivanja sudjelovali su uglednici iz Hrvatske i Mađarske, te Mješoviti zbor Hrvatskog pjevačkog društva „Kalnik“ otpjevavši pjesmu „Domovini“. Na slici Antun Nemčić portret iz 19. stoljeća.
Izvor: Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Sastavio: Željko Laloš
GRGA MARJANOVIĆ, likovni pedagog, slikar, kipar, karikaturist, ilustrator
GRGA MARJANOVIĆ, (Zlarin, 3.8.1938.-Rijeka-Delnice, 29.7.2009.) – Likovni pedagog, slikar, kipar, karikaturist, ilustrator. Čovjek širokog kreativnog interesa i glede izbora tehnika, materijala i boja. Od svojih 50 goranskih godina najviše ih je proveo kao nastavnik likovnog odgoja u delničkoj Osnovnoj školi.

Njegov otac Vladimir, rodom iz Livna, bio je istaknuti fresko slikar, portretist i pejzažist, majka Anka, Zadranka, profesorica likovne kulture i slikarica. Obitelj je često selila pa je Grga živio u Gračanima, Puli, Rijeci i Opatiji, gimnaziju je završio u Rijeci i Travniku, a Srednju školu primjenjene umjetnosti u Zagrebu i Splitu. Akademiju likovnih umjetnosti, započetu u Sarajevu, okončao je diplomom slikarstva na PA u Zagrebu, u klasi prof. Mladena Veže. Prije dolaska u Delnice bio je kratko nastavnik u Vitezu, u OŠ, te u splitskom Narodnom kazalištu kao scenograf. U Delnice je Marjanović došao na poziv prijatelja iz vojske (!), započeo stalan rad u srednjoj i nastavio u osnovnoj školi. Stvorio je obitelj, s glazbenom pedagoginjom Nives, imao je dvije kćeri, blizanke Ingrid i Natašu, te sina Daga.

Bio je vrlo druželjubiv, volio ljude, prirodu, izlazio s lovcima i drugima, a sve to bila je snažna potpora njegovoj strasnoj stvaralačkoj naravi. Što na planu pedagoškog, što slobodnog stvaralačkog rada, prošao je brojne izričajne faze, imao puno izletničkih kreativnih ostvaraja: od jednostavnijeg ka smišljenijem, psihološki produbljenijem slojevitijem izrazu, od radosti, prpošnosti i veselja, do šale, smijeha i raspojasanosti, od narogušenosti i nabreklog mišićja do loma u duši, suza, bola i vapaja. U njegovom radu se uistinu zrcali vrijeme i promjene koje je ono donosilo. Brojna ulja i prikazi svakodnevice, djela sakralne potke, crteži, kiparske cjeline, suveniri i drugi uporabni predmeti do restauriranog fresko-slikarstva, mnoge knjige s njegovom ilustracijskom opremom – čine sliku njegova intenzivnog suživljenja u kraju u koji je došao, u kojem je zauvijek vjerno ostao. U kojem nikada, međutim, nije ostvario svoj san: oživotvorenja jednog ateljea u gradu u kojem bi se susretao s ljudima svoga kova.

Iza Grge je 40-tak samostalnih i 20-tak skupnih izlagačkih nastupa: u Hrvatskoj, BiH, Njemačkoj i Francuskoj. Kritika je o njegovu radu bila vrlo pozitivna, te ga nisu mimoišle ni nagrade: 1977. dobio je nagradu grada Krefelda za sliku VJEČNO PITANJE, 1991. prvu nagradu na Council of Europe u Strasbourgu za animalistički crtež VUKOVI, 1992. prvu nagradu na Međunarodnoj izložbi Mandrać '92.,u Voloskom kraj Opatije, za crtež BIK, a '96. na Prvom europskom susretu slikara animalista i florealista, u Mulhoseu kraj Pariza, nagrađen je Grgin crtež MEDVJED, GOSPODAR GORANSKIH ŠUMA, izabran između 200 slikara animalista iz 15 europskih zemalja.

U nagrade i priznanja struke ide i ono iz 1972. za sudjelovanje likovne sekcije u izvođenju programa osnovnih škola u povodu obilježavanja jubilarnog X. memorijala dvadesetšestorice smrznutih, 1980. diploma za izvanredne rezultate na unaprjeđenju likovne pedagogije i dugogodišnji stvaralački rad u oblasti likovnog odgoja OK Saveza društava „Naša djeca“ Rijeka sa Zavodom za PPS i SIZ-om osnovnog obrazovanja Rijeka, te 83. nagrada 21. memorijala 26 smrznutih partizana, a 85. Plaketa Štaba TO SR Hrvatske za 23. memorijal smrznutih partizana.

Od najviših društvenih priznanja Grga Marjanović je 1987. dobio Orden rada sa srebrnim vijencem a istovremeno od „Novog lista“ nagradu za ukupnu kvalitetu radova OŠ „Ivan Goran Kovačić“ Delnice, '91. Srebrnu plaketu od Skupštine MZ Delnice te priznanje za rad i članstvo u LD „Tetrijeb“ Delnice, a '96. od Turističke zajednice Za sudjelovanje u Danima turizma i lova. 1994. Matica hrvatska Ogranak Delnice mu dodjeljuje zahvalnicu, 1998. Osnovna škola Lokve Spomenicu za doprinos razvoju i napretku odgoja i osnovnog obrazovanja u Općini Lokve, '99. dobiva lovačko odličje III. Reda, 2001. priznanje Udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata, 2002. Pohvalnicu Grada Delnica, a 2004. priznanje Lovačkog saveza PGŽ-a.
Živio je i radio u slobodi goranskih prostora, sretan i stalno potican na stvaranje. Odmaknut od velikih središta i zova otuda, nahranjen ljepotom, uspio je stvoriti ime. Tek pri kraju života, na poticaj bližnjih, 2007. godine primljen je u članstvo Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke (HDLU-a). Životno djelo zaokruženje je dobilo izdavanjem prelijepe monografije naslova „Grga Marjanović“ za koju je tekst napisala Branka Arh, a izašla je u IV. kolu kao knjiga 14 biblioteke „Zavičaj“ utemeljitelja Zdenka Mancea 2012.g.
Literatura: Monografija Gorski kotar, 1981., Monografija Grga Marjanović, 2012.
Pripremila Nada Glad
JAKOV MAJNARIĆ, učitelj i pisac
JAKOV MAJNARIĆ, (29.3.1838.-22.1.1916.), goranski prosvjetitelj, učitelj, pisac pjesama, priča i pripovijedaka za djecu i mladež. Tog je potomka delničke obitelji Marije i Luke Majnarića već otpočetka na životnoj stazi pratila velika ljubav naspram učiteljskog poziva.
Već nakon trorazredne pučke škole u Delnicama nastavlja školu u Kočevju i uči njemački jezik, te polazi realku u Zagrebu, a odatle će 1857. kao preparandist, po preporuci profesora, biti upućen na prvo učiteljsko službovanje u Lokve, u baš tada utemeljenu školu. U to se doba posao učitelja u pravilu prve tri godine odrađivao privremeno i tek nakon toga stjecao se naziv pravog učitelja, kod Majnarića je, međutim, već nakon druge godine potvrđen status pravog učitelja.

1866., nakon 10-godišnjeg svestranog i zapaženog učiteljevanja u Lokvama, Majnarić je premješten u rodne Delnice gdje preuzima ulogu ravnatelja škole. Slijedi novih 12 uspješnih učiteljskih godina na četverorazrednoj pučkoj školi na Sušaku kamo ga je imenovala Kraljevska zemaljska vlada 1876., a otuda se povlači u mirovinu, u svoje rodne Delnice. Mnoge je začudila odluka da se kao 50-godišnjak, dakle još pri fizičkoj, a pogotovo umnoj i intelektualnoj snazi, sasvim povukao iz zvanja u kojemu je bio najbolji. Pretpostavljalo se iz političkih razloga, bilo je to vrijeme Khuena Hédérvaryja, iako se Majnarić, kao iskreni učitelj domoljub, tvrdio je, „neće osvrtati ni lijevo ni desno, naprotiv rado će i veselo vršiti dužnost svoga stališa i samo će na taj način biti ugledan i istinit svjedok vremena…“

I tako je radio, tako se ponašao. U doba oskudnih znanja na mlade je djelovao znatno proširenim programom poučavanja i tako ih vezivao za milu im domovinu. Preporučivao im je narodnu povijest, zemljopis, književnost i prirodopis uz želju da steknu zvanje i iz bilinstva tj. botanike. Na taj je način – znanjem – stvarao i jačao uzajamnu domoljubnu vezu svojih đaka i njihove okoline.
Uz rad na školi Jakov Majnarić obnašao je i značajne društvene funkcije: bio je predsjednik i tajnik Učiteljskog društva Gorskog kotara, jedan je od osnivača Učiteljskog društva Hrvatskog primorja u Sušaku, jedno vrijeme i njegov predsjednik, iz toga vremena poznata su brojna njegova osvrtanja na prosvjetno-pedagoški rad i ulogu učitelja u odgoju mladog naraštaja. Bio je strastveni planinar, i kad je premješten iz Lokava u Delnice, svoje je planinarske puteve često povezivao s obilascima nekadašnje škole i učitelja nasljednika u Lokvama.

1864. dobiva priznanje Carskog i kraljevskog namjesničkog vijeća, u Delnicama ga iznimno cijeni i poštuje tamošnje općinstvo, a novo priznanje stiže mu s upućivanjem na upravo otvorenu četverorazrednu sušačku školu. Pohvalno priznanje od Kraljevske zemaljske vlade stiže mu u ruke 1883.

Osim toga Jakov Majnarić je bio omiljen i poštovan dječji i omladinski pisac, objavljivao je radove u časopisima Bršljan, Ljiljan, Jorgovan, Hrvatski planinar, Gorski kotar, Anđeo-čuvar, Mladi Istran, Mali dobrotvor, Novi čovjek, Hrvatske novine, Smilje. Zaokupljale su ga različite teme, no u svom je pisanju na žalost – kao dobar odgajatelj i pedagog - ostajao na razini suhoparne i puke didaktičnosti te najčešće zanemarivao nužan umjetnički okvir i to je vjerojatno razlog da ga povijest više pamti kao vrhunskog učitelja i prosvjetitelja nego kao književnog stvaraoca.

Svoju prvu pjesmu Jakov Majnarić objavio je u omladinskom časopisu „Bršljan“ 1874., svjedoči njegov suvremenik i dugogodišnji prijatelj Dragutin Hirc misleći pri tom reći da je Majnarić stvarao ali nije objavljivao! (Kao iskreni vjernik bar ne ljubavne pjesme). Napisao je oko 300 pjesama te oko 150 proznih tekstova, 50-tak kraćih ili duljih prijevoda na standardu, dvije pjesme ispjevane na delničkom idiomu objavio je njegov učenik Rudolf Strohal u svojoj knjizi Hrvatskih narodnih pripovijetki dok druge nisu pronađene. Surađivao je i u američkom listu hrvatskih iseljenika „Chicagu“, jedna dječja pjesmica tiskana mu je u čitanci u Bosni i Hercegovini, poslije njegove smrti neke pjesme i prozu objavljuju i sarajevski list Novi čovjek, subotičke Hrvatske novine i list Gorski kotar. Još do danas nije sa sigurnošću riješena dilema je li Jakov Majnarić (ili netko drugi) uistinu autor lijepe romance Na te mislim. Neki izvori to negiraju, međutim, idući tragom zapisa Slavoljuba Magdića u časopisu Bršljan 1897., te povećeg istraživanja kroz studiju „Jakov Majnarić, pjesnik romance NA TE MISLIM, 1998. Ivana Brajdića, s velikom sigurnošću možemo ustvrditi da je to istina.
Literatura: Spomenica obće pučke škole v Delnicah, Ivan Brajdić „Izabrane pjesme i proza“,1996. i „Jakov Majnarić pjesnik romance 'Na te mislim'“ ,1998., „Monografija Naše Lokve“, 1997.
Pripremila Nada Glad
ANTE ORLIĆ, akademski kipar
Rodio se 6 veljače 1933. godine u Salima na Dugom otoku a umro je 5. svibnja  2004. godine u Zagrebu i sahranjen je na groblju Mirogoj. Diplomirao je na  Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Frane Kršinića, a specijalizirao  u majstorskoj radionici Vanje Radauša. Bio je član Hrvatskog društva likovnih  umjetnika od 1961. godine te ja sav radni vijek radio kao samostalni umjetnik.  Ostvario je 60 skulptura u prostoru, održao 17 samostalnih izložbi u zemlji i  inozemstvu te sudjelovao na približno 90 skupnih izložaka.

Jedan je od prvih  predstavnika tzv. nabožne plastike u Hrvatskoj, posebno postaja Križnog puta.  Orlić je izradio nekoliko tih postaja u Hrvatskom nacionalnom svetištu u Mariji  Bistrici od kojih i Golgotu, koji se odljev nalazi u zagrebačkoj katedrali.  Akademski kipar Ante Orlić dobitnik je Diplome sa srebrnom medaljom „Večernjeg  lista“ za natječajni rad – skulptura „Fontana“ iz 1967. godine te priznanja  „Večernjeg lista“ za skulpturu „Sirena“ iz iste godine, Velike plakete za rad na  XII i XIII postaji Križnog puta u Mariji Bistrici iz 1977. godine, Priznanja  Udruženja LIKUM iz 1978. godine, Plakete Majke Božje Bistričke za XIV Postaju  Križnog puta u Mariji Bistrici iz 1979. godine, Povelje LIKUM iz 1982. godine i  Plakete i diplome Muzeja Grada Šibenika iz 1982. godine.

Autor je središnje skulpture u Aleji narodnih heroja Gorskog kotara u Parku  „Kralja Tomislava“ u Delnicama. Riječ je o brončanoj skulpturi koja sklada u  geometrijsko tijelo preoblikovanu petokraku zvijezdu. Kipar Orlić ujedno je i  autor poprsja narodnih heroja Zdenka Petranovića – Jastreba i Ivana Lenca  postavljenih 1981. godine na trodijelna granitna polja visokog sjaja u  spomenutoj Aleji. U Aleji je uz Dan MZ ( mjesne zajednice ) Delnice 22. lipnja  1982. godine otkrivena spomen ploča sa imenima 106 boraca poginulih u NOR-u,  savezničkim armijama i španjolskom građanskom ratu.
Izvori: Matica Hrvatska Zadar. Separatna monografija „Delnice“ iz 1981. Sastavio: Željko Laloš
LJUPKO ANTUNOVIĆ, akademski kipar
Rodio se 18. prosinca 1939. godine u selu Crniče općina Bugojno a umro je 30. listopada 2012. godine. Pučku školu završio je u Bugojnu, srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, Akademiju primijenjenih umjetnosti u Beogradu a poslijediplomski studij u majstorskoj radionici Antona Augustinčića u Zagrebu. Od 1968. godine bio je član Društva likovnih umjetnika Hrvatske. Studijska putovanja ostvario je u Ateni, Parizu i Sovjetskom savezu. Do 1990. godine bio je ravnatelj Srednje umjetničke škole u Sarajevu. Jedan je od osnivača Srednje likovne škole u Mostaru i njezin prvi ravnatelj. Zadnjih godina djelovao je kao samostalni umjetnik a od 2002. godine bio je član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost. Autor je desetak spomen bista i poprsja, niza parkovnih skulptura od čega njih četrnaest u kamenu. Osobe, odnosno modele radio je kao pozitiv i negativ ( igra svjetla i sjene ) a u njegovom ateljeu u Sarajevu dolazili su pozirati mnogi javni djelatnici pa čak i Josip Broz Tito.

Godine 1951. u Crnom lugu Ljupko Antunović kod spomenika palim borcima u NO – ratu od 1941. do 1945. godine postavio je spomenik s figurativnim motivom ljudskih likova. Spomenik svojim izgledom podsjeća na otpor naroda i veliča njegovu borbu protiv okupatora.
Izvori: „Bljesak“ info Sarajevo 2012.
Sastavio: Željko Laloš
NIKOLA CAR, župnik, graditelj sadašnje delničke župne crkve
Rodom iz Crikvenice upravljao je delničkom župom u razdoblju od 1821. do 1863. godine. Umro je 21. siječnja 1863. godine u 77. godini života i sahranjen je u kripti pod žrtvenikom sv. Florijana u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama. Za podarhiđakona imenovan je 1843. godine da bi 1847. godine postao začasni kanonik modruški. Za života kupio je 1834. godine zvono kršteno pod imenom sv. Nikole a 1837. godine u Mlecima nabavio je orgulje. Izgradio je 1830. godine na temeljima nekadašnje drvene kapelice zidanu „Mrtvičku kapelicu“ na delničkom groblju Mrtvice.

Odluka o gradnji nove župne crkve i župnog stana u Delnicama donesena je 21. ožujka 1825. godine. Inicijativu za njezinom izgradnjom pokrenuo je župnik Car 6. siječnja 1825. godine. Na talijanskom jeziku sastavljen je i potpisan ugovor između poduzetnika Antona Cividinija, kojemu je bila povjerena izgradnja crkve, župnika Nikole Cara i nazočnih mjesnih predstavnika koji nisu stavili svoj potpis već križ umjesto potpisa. Uz grb gospoštije, supotpisnik ugovora o gradnji crkve bio je upravitelj dobara iz Broda na Kupi. Poduzetnik Antun Cividini „cappo muratore“ bio je po nacionalnosti Talijan a sadržaj ugovora pred svjedocima protumačio je i preveo župnik Car. Ugovor je imao 15 točaka koji je uz građevinsku veličinu objekta sadržavao i troškovnik prema kojemu je bio utvrđen iznos od 3100 for. za gradnju crkve i iznos od 1147 for. za gradnju župnog stana. Radove na izgradnji crkve osobno je nadzirao župnik Car.

Čin posvećenja crkve upriličen je 2. lipnja 1829. godine kada novoizgrađena crkva visine 33 metara preuzima u nasljedstvo, od nekadašnje crkve na Vidmu, patronat Sv. Ivana Krstitelja. Posvetu je obavio senjsko – modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić uz „Bijelu nedjelju delničku“ kojom prigodom je otkrio spomen ploču u obliku trokuta iznad središnjih ulaznih vrata sadržaja - .O.M. PIETATE ET CONCORDIA POPULI ANNO 1825 ERRECTA ETAB ILLSMO ET RNDSSMO DNO JOANNE BAPTA JESICH EPISCOPO SEGN. ET MODRUSSIENSI 2. JUN 1829 CONSECRATA RECTORE NICOLAO CZAR PAROCHO.

Uz svečanosti iz 1829. godine župnik Car ostavio je zapise u građi o povijesti delničke župe u kojima stoji da je prilikom gradnje crkve u njezine temelje bilo položeno kamenje iz temelja crkve lučičkih Delnica, izgrađene u prvoj polovici 15. stoljeća na Lučičkoj kalvariji, i kamenje iz temelja crkve na Vidmu izgrađene po prvom delničkom župniku Vidu Greguriću 1605. godine. Govoreći na svečanosti župnik Nikola Car dao je prikaz povijesti gradnje delničkih crkava od 1605. godine kada su položeni prvi temelji za Vid'msku crkvu do 1825. godine kada su položeni temelji za novu crkvu. Svečanosti je prethodila procesija od Vidma do nove crkve gdje je služena misa. Ulaz u crkvu bio je ukrašen sa svježe ubranim cvijećem. Crkva je bila izgrađena uz nekadašnji stari prostor delničkog placa Jagornika (del. Jōagornek ) na početku Starog sela ( Stari kraj, Zdolanjski kraj – del. Stōare kraj, Zdoūajnske kraj). U novoizgrađenoj crkvi bio je namješten veliki žrtvenik izgrađen u Rijeci po Marcu Chiereghiniju a u oltar su bile po župniku Caru postavljene moći sv. Amantija i sv. Severa. Četiri sata u vrh zvonika crkve ugrađena su 1831. godine.
Izvor: Arhiva crkve sv. Ivana Krstitelja Delnice iz 1938. godine – izvaci Iz arhive razrađeni i ripremljeni za objavljivanje po proučavatelju povijesti delničke župe Zvonku Kezele. Publikacija „ Delnice – 150 godina župne crkve „ iz lipnja 1975. godine.
Sastavio. Željko Laloš
ZLATKO TOMIČIĆ, književnik, pjesnik i putopisac
Rodio se u Zagrebu 2. prosinca 1930. godine u kojem je i umro 16. lipnja 2008.  godine i sahranjen je na groblju Miroševac. Gimnaziju je završio u Vinkovcima a  Filozofski fakultet u Zagrebu. Utemeljio je i od 1968. do 1969. godine uređivao  je „Hrvatski književni list“. Zbog upornog domoljublja režimski jugoslavisti  često su ga proganjali i omalovažavali. Godine 1972. Tomičić je politički osuđen  na petogodišnju robiju koju je izdržavao u Staroj Gradiški. Godine 1990. iznova  je pokrenuo izlaženje „Hrvatskog književnog lista“ . Bio je i urednik časopisa  „Ognjišta“ i suradnik časopisa za kulturu „Hrvatsko slovo“. Na hrvatski jezik  prevodio je pjesme s makedonskog. Autor je četrdesetak knjiga poezije i proze od  kojih su neke prevedene na strane jezike. Za svoj rad 2005. godine dobio je  nagradu „Zvonimir Golob 2005.“

Kao mladi dvadesetogodišnji pjesnik Zlatko Tomičić 1950. – ih godina napisao  je više putnih uspomena o Gorskom kotaru. Putovao je Hrvatskom kao reporter  omladinskih novina i časopisa, u kojima je objavljivao svoje putopise. Od tih je  reportaža kasnije objavio knjigu putopisa „Nestrpljivi život“ izdavši je u  Zagrebu 1956. godine. U Gorskom kotaru boravio je ljeti 1950. godine sabravši  zapise na tridesetak stranica pod zajedničkim naslovom „Gorski kotar“. Tih se  godina prema Tomičiću dovršavala izgradnja zgrade Kotarskog NOO u Delnicama a od  svog domaćina Boška Dokmanovića, referenta za kulturu i fizičku kulturu, saznao  je niz zanimljivosti iz kulturnih aktivnosti Delnica. Obišavši mjesto Vrata, na  šumskom radilištu Bitoraj susreo se sa mnogim članovima radničkih brigada koje  su ovdje radile na udarničkoj sječi stabala. Putujući od Lokava prema Sungeru i  Mrkoplju upoznao se sa radom pilanskih radnika da bi na kraju otputovao sa  lokalnim autobusom u Lukovdol gdje je sreo rođake Ivana Gorana Kovačića i  staroga Vladu Kovačića Goranova strica. Tomičić putujući Gorskim kotarom kroz  putopise sačuvao je isječak poslijeratnog života ljudi na ovim prostorima.

U pisanju putopisa inspiraciju je tražio i našao u ljepoti goranske prirode  poput one uz vode Lokvarke i park šumu Golubinjak. Osluhnuo je i pripovijedanje  ljudi o ratnim stradanjima ovog kraja u Drugom svjetskom ratu. Gledao je i  doživljavao kako pada prastaro drveće u udarničkim sječama. Zapisao je da tih  godina na ovim prostorima nije bilo ni traga narodnoj nošnji kod ljudi a narodne  pjesme gotovo da nije niti čuo. Nije opazio da postoji domaća radinost pa čak  niti sjećanje na nju što je opravdao obvezama ljudi na obnovi kraja i saniranju  šteta nastalih u ratu. Na kraju prve petoljetke poslijeratne obnove zemlje  Tomičić je za goranski kraj 1950. - tih godina znao kazati da je kod ljudi  vidljiv nestrpljivi poslijeratni život.
Izvori: Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine. Hrvatska enciklopedija Zagreb Izvori: Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine. Hrvatska enciklopedija Zagreb Izvori: Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine. Hrvatska enciklopedija Zagreb
Sastavio: Željko Laloš
VSEVOLOD AGAPJEJEV, šahist, šahovski teoretičar
Po nacionalnosti Rus rodio se 29. kolovoza 1902. godine u Lublinu a umro je od  posljedica srčanog udara o lovranskoj bolnici 23. lipnja 1957. godine i  sahranjen ja na Gradskom groblju „Mrtvice“ u Delnicama. U nekadašnju kraljevinu  Jugoslaviju došao je 1919. godine i nastanio se u Zagrebu. Radeći u Zagrebu  postaje članom Zanatlijskog šahovskog kluba u kojem je 1924. I 1925. godine  postao klupskim prvakom. Iza Drugog svjetskog rata 1947. godine dolazi u Delnice  i postaje šefom računovodstva poduzeća Drvna industrija „Risnjak“ Delnice a tri  godine potom u veljači 1950. u Delnicama je osnovan Omladinski šahovski aktiv  „Braslav Rabar“ čijim predsjednikom postaje Vsevolod Agapjejev. Mnogi aktivni  šahisti i šahovski djelatnici iz tog vremena među kojima i Julijo Grubišić, prvi  službeni prvak šahovskog aktiva, smatrali su Vsevoloda utemeljiteljem osnivanja  toga aktiva i poslijeratnog šaha u Delnicama.

Vsevolod Agapjejev bio je priznati i poznati šahovski stručnjak koji je  dolaskom u Delnice donio značaj teorije šahovske igre i bio organizator mnogih  šahovskih natjecanja i učitelj šaha za gotovo sve dobne uzraste. U Sportskom  društvu „Goran“obnašao je mnoge dužnosti te je dao veliki doprinos u izgradnji  delničkih športskih terena i športskih objekata glede čega je bio proglašen  počasnim predsjednikom SD „Goran“ Delnice. Nakon smrti Agapjejeva za  predsjednika Šahovskog kluba izabran je Ivan Majnarić – Diplomata.
Izvori: Publikacija „Šah je život“ iz 1993. godine Arhiva SFK Delnice. Sastavio: Željko Laloš
ZVONKO CAR akademski kipar
Rodio se u Crikvenici 4. studenog 1913. godine u kojem gradu je i umro 13. studenog 1982. godine. Na preporuku pjesnika Vladimira Nazora u šesnaestoj godini života počinje studirati znanosti Likovne akademije u Zagrebu. Caru kao studentu kiparstva poduku su davali vrsni profesori poput Ivana Meštrovića, Roberta – Frangeš Mihanovića i Frane Kršića. Godine 1933. diplomirao je u dobi od dvadeset godina. Ovladavši kiparskom tehnikom svoju stručnu naobrazbu produbio je poslijediplomskim studijem u Pragu, usavršavanjem skulpture u drvu, i studijskim putovanjima po Italiji. Za sve to vrijeme Car je ostao u vezi sa Vladimirom Nazorom koji je uvelike financijski pomagao njegovo školovanje. Nakon Nazorove smrti 1949. godine Car mu se 1970. odužio portret bistom. Svoj likovni izraz ostvarivao je u figuralnim brončanim skulpturama, klesanjem u bijelom kamenu a bavio se i sakralnom tematikom. Unatoč krhkog zdravlja tijekom Drugog svjetskog rata i poslije stvorio je veći broj brončanih portret bisti. Godine 1951. bio je jedan od inicijatora i osnivača riječke podružnice ULUH-a. U svojem crikveničkom kraju realizirao je brojne narudžbe za javne monumentalne spomenike antifašističkih tema. Svoja je kiparska djela ostvarivao usporedo s pedagoškim angažmanom profesora u srednjim školama Crikvenice od 1935. do umirovljenja 1967. godine. U povodu Dana Grada Crikvenice 14. kolovoza 2007. godine a u spomen na akademskog kipara Zvonka Cara i njegov obiman i plodan rad, otvoren je „Memorijalni atelje Zvonka Car“ sa stalnom postavom njegovih radova.

Spomenik palim borcima NOR-a 1941. – 1945. Rad kipara Zvonka Cara podignut je u Jasenku 1952. godine a oslikava lik ranjenog borca. Podignut je u Jasenovačkom polju pred vrletnim padinama zelene Bjelolasice. U Ljubošini kraj Gomirja od istog autora podignut je spomenik ustanka i NOR-a 1955. godine. U figuri mladića borca spomenik je podignut na brežuljku više sela oko kojega se nižu zaseoci, oranice i pašnjaci te ostvaruju vidici prema Kleku, Ogulinu, Kamenskom, Gomirju i Vrbovskom.
Izvori: „Sušačka revija“. Monografija „Gorski kotar“ 1981. god. Sastavio: Željko Laloš
MILIVOJ MAGDIĆ pisac
Rodio se 6. siječnja 1899. godine u Delnicama a umro je u Varaždinu 1984. godine. Kao osmogodišnjak sa roditeljima napustio je Delnice ali ljubav prema rodnom mjestu učinila je da svakog ljeta Magdić dolazi u Delnice na ljetovanje kod ujaka. Gimnaziju je završio u Senju a pravni fakultet na kojem je i doktorirao završio je u Zagrebu. Radio je kao odvjetnik u Perušiču i Varaždinu. Pisao je novele, eseje i romane a najpoznatija su mu djela „Krešimir IV“, „Mare nostrum“ i najpoznatije djelo roman „Jagodina ljubav“. Roman „Jagodina ljubav“ objavljen je 1934. godine u Zagrebu. Pored ljubavne fabule o dvoje mladih ljudi Magdić u romanu opisuje žitelje Delnice kao skromne i radišne ljude od kojih neki u potrazi za boljim životom iseljavaju najvećim dijelom na sjevernoamerički kontinent od kojih se mnogi nikad nisu vratili u Delnice.

Uz ljubavni roman .Jagodina ljubavg zabilje.ena je zanimljivost s kojom je jedan od najve.ih izu.avatelja delni.ke povijesti Zvonko Kezele 3. o.ujka 1939. godine upoznao nazo.ne u Narodnoj .itaonici Delnice uz prispjele prve primjerke toga ljubavnog romana u Delnice. Zanimljivost je prepri.ao Kezeleu po.etkom 1932. godine delni.ki .upnik Augustin Bujan ( upravljao delni.kom .upom u razdoblju od 1914. do 1932. godine ). Milivoj Magdi. 1930-te godine u razgovoru sa .upnikom Bujanom interesirao se za staru delni.ku legendu o djevojci Jagodi koja se bacila s vrha litice Jezerskih stijena ( kasnije prozvana .Jagodina stijenag del. J.agoden bejn'k ) u izvori.te gorske rje.ice Jezerke zbog zabranjene ljubavi prema de.ku Josipu. Prema legendi doga.aj se zbio sredinom 17. stolje.a u vrijeme postojanja izvori.ta gorske rje.ice Jezerke. Jagoda je bila je najmla.a sestra Jele i Lucije iz obitelji Banovih ( del. B.anoveh ) u Grabnju .ija se ku.a nalazila povi.e dana.njeg tunela na mjestu nekada.njeg Lujzinskog placa s po.etka 19. stoljeća.

Za boravka u Delnicama Magdić se upoznao i s istinitim događajem vezanim uz djevojku Mariju koja napušta Delnice i s roditeljima odlazi na sjevernoamerički kontinent. U Delnicama ostavlja svoju veliku ljubav dečka Josipa. O tom istinitom događaju govori i povijest „Ljubavne staze“ podno delničkog Japlenškog vrha. Magdić je upoznao župnika Bujana s idejom da napiše prvi delnički ljubavni roman o nikad ostvarenoj ljubavi između dvoje mladih ljudi. Između Marije i Jagode, uz preporuku župnika Bujana, odlučio se za staru delničku legendu o djevojci Jagodi koju je „pretočio“ u fabulu ljubavnog romana kojeg objavljuje 1934. godine.

Kako je djevojka Jagoda postojala samo u delničkoj legendi, Kezele je informirao nazočne u čitaonici 1939. godine, da bez obzira na legendu o toj nesretnoj djevojci, zajedno sa Josipom Kezele prvim predsjednik Esperanto kluba „Delnice“ provjerio je u Žandarskoj stanici Delnice ( imala prostorije iza nekadašnjeg pansiona „Elvira“ na raskršću Lujzinske i Supilove ulice ), jeli se u razdoblju od 1918., kad je Žandarska stanica osnovana, do 1939. godine zbio događaj da je netko sa Jagodine stijene sebi oduzeo život. U Žandarskoj stanici Delnice bila su zabilježena samo rijetka samoubojstva ali ne i sa Jagodine stijene. Niti ranije u arhivi delničkih Sokolaša i zapisima delničkih ljetopisaca koja se odnose na 19. stoljeće, nije zabilježeno da je netko sebi oduzeo život bacivši se s Jagodine stijene u 8o metarsku provaliju bivšeg izvorišta gorske rječice Jezerke. Bila su to vremena u kojima, kad bi pojedinac počinio suicid, nije pokopan crkvenim obredom. Na slici naslovna stranica korica ljubavnog romana „Jagodina ljubav“ autora Milivoja Magdića. Prvih nekoliko primjeraka romana Narodna čitaonica Delnice dobila je u lipnju 1939. godine.
Izvori: Arhiva Esperanto kluba „Delnice“. Arhiva Narodnog sveučilišta Delnice. Arhivska građa o povijesti Narodne čitaonice Delnice. Sastavio: Željko Laloš
MARIJA TEREZIJA ugarsko – hrvatska i češka kraljica
Rodila se u Beču 13. svibnja 1717. godine i umrla je u Beču 29. studenog 1780. godine. Bila je prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom monarhijom. Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine, četrdesetgodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao Terezijanizam. Povijest je bilježi kao Ugarsko – hrvatsku kraljicu u razdoblju od 20. listopada 1740. do 29. studenog 1780. godine te kao češku kraljicu u razdoblju od 20. listopada 1740. do 1741. godine i u razdoblju od 1743. do 29. studenog 1780. godine.

Četrdesetgodišnju vladavinu Marije Terezije obilježili su brojni ratovi, ali i brojne reforme koje su modernizirale „zastarjelu“ Monarhiju. Za našu zemlju bile su najvažnije vojne i gospodarske reforme. Vojne reforme obuhvaćale su posebno područje Vojne krajine. Provela je sustav militarizacije, odnosno uvela je vojni rok za sve muškarce između 16 i 60 godina života, a na strateškim mjestima u Vojnoj krajini osnovala je vojne akademije što joj je omogućilo da ima stalan izvor vojske koji joj je bio potreban za brojna ratovanja diljem Europe. Zbog toga je u Bečkom Novom Mestu osnovana i najveća vojna akademija „Theresianum“ koja je postala jedna od najslavnijih i najznačajnijih vojnih akademija u Monarhiji. Gospodarske reforme najviše su se odnosile na reformiranje i ukidanje feudalnih odnosa a za naše područje najvažnije su bile „Slavonski urbar“ i „Hrvatski urbar“, dokumenti koji su smanjivali davanja kmetova prema vlastelinu. Urbari su omogućili kmetovima da izađu na tržište i prodaju svoje proizvode. Kraljica Marija Terezija otvarala je medicinske ustanove i rađaonice, što je potaklo prirast stanovništva. Govorila je pet jezika – njemački, latinski, francuski, španjolski i talijanski.

Marija Terezija i Gorski kotar: Prema odredbi kraljice Marije Terezije iz 1776. godine Severinska je županija obuhvaćala onaj dio Gorskog kotara koji se nalazio zapadno od Karolinske ceste. Iste godine 5. rujna, Severinskoj su županiji pripojena i goranska naselja na samoj Karolinskoj cesti i njima pripadajuća područja s njezine istočne strane – područje od Vrbovskog do Mrkoplja. Tako je Severinska županija obuhvatila sve nekadašnje frankopanske i zrinske posjede u današnjem Gorskom kotaru i Primorju. Na zapadu i sjeveru bila je omeđena Čabrankom i Kupom, na sjeveroistoku opet rijekom Kupom, graničeći sa zagrebačkom županijom, na istoku sa Karlovačkim generalatom a na jugu od Rijeke do Senja Jadranskim morem. Novoosnovana severinska županija, nastala na temeljima stare Modruške i Vinodolske županije, trebala je da gospodarski oživi svoje područje ( po riječima njezinog prvog Velikog župana Stjepana Majlatha na prvoj Županijskoj skupštini održanoj u Mrkoplju 10. studenog 1777. godine ) te da promiče trgovinu. Glede toga Hrvatsko kraljevsko vijeće u Zagrebu tražilo je 1778. godine da se zbog boljeg odvijanja prometa kroz Gorski kotar i zbog efikasnijeg obavljanja sudske službe između Primorskog i Kupskog kotara Severinske županije – osnuje još jedan, treći kotar „Processus tertius“. Marija Terezija je uvažila razloge za tu administrativnu promjenu u Severinskoj županiji svojim reskriptom od 7. studenog 1778. godine, u Beču, gdje dozvoljava da se osnuje Gorski kotar – „Processus montanus“ prije svega zbog toga da bi trgovački put preko njega postao što sigurniji, a trgovina bila od, što veće koristi i ljudima toga kraja i na opću dobrobit naroda. Izvorni dokument o postanku administrativne jedinice poznate pod nazivom „Processus montanus“ tj. Gorski kotar nalaze su u AH, spisi Hrvatskog kraljevskog vijeća, 1778. Mandata regia ( A ).

Time se ime Gorski kotar po prvi puta službeno navodi 1778. godine u zapisniku sa sjednice Severinske županije o upravno – sudskoj organizaciji tek osnovanog trećeg kotara. Gorski kotar je obuhvaćao sav središnji dio današnjeg Gorskog kotara : Čabar, Brod na Kupi, Delnice, Ravnu Goru, Sušicu, Mrkopalj i druga goranska manja naselja i mjesta. U Primorski su kotar spadala i goranska mjesta: Lič, Fužine i Lokve a pod Kupski kotar spadali su Severin s Lukovdolom i bosiljevački kraj. Severinsku županiju 16. Ožujka 1785. ukinuo je Josip II kao zastarjeli i konzervativni oblik gospodarske i političke organizacije. Na slici portret Marije Terezije iz 1769. godine.
Izvori: Arhiv Hrvatske – spisi Hrvatskog kraljevskog vijeća. Monografija „Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Sastavio: Željko Laloš
FRANO SUPILO političar, publicist, narodni zastupnik Kotara Delnice
Rodio se u Cavtatu 30. studenog 1870. godine a umro je u Londonu 25. rujna 1917. godine. Podrijetlom iz težačke obitelji školovao se u Dubrovniku. Poslije pobjede Srpske stranke, u sprezi s autonomašima, na izborima za gradsku upravu Dubrovnika 1890., pokreće list „Crvena Hrvatska“ čiji je glavni urednik do 1899. godine. Ubrzo uz Antu Trunbića postaje najistaknutiji predstavnik dalmatinskog liberalnog pravaštva. Unutar stranke prava šire okuplja hrvatsku opoziciju na nacionalnom državotvornom programu. To je shvaćanje razvijao sve kompleksnije otkako je prihvati poziv da na Sušaku uređuje list „Hrvatska sloga“ koji početkom 1900. seli u Rijeku , gdje 2. siječnja iste godine izlazi pod naslovom „Novi list“ a 1907. godine mijenja naziv u „Riječki Novi list“. Poslije Riječke i Zadarske rezolucije dolazi 1905. godine do formiranja Hrvatsko – srpske koalicije koja pobjeđuje na izborima. Dok je Hrvatsko – srpska koalicija bila na vlasti neki njezini istaknutiji pojedinci mijenjali su svoja politička stajališta, a njezina kolebljiva i oportunistička politika u vrijeme zaoštrene borbe s austrijskim i mađarskim vladajućim klasama izazvala je istup Frana Supila iz njezinih redova. Supilo je 1908. godine većinom glasova izabran za narodnog zastupnika delničkog kotara. Taj je uspjeh ponovio i 1910. godine. Međutim, nakon istupa iz koalicije Supilo se zahvalio i na zastupničkom mandatu. Prethodno na izborima u svibnju 1906. godine za narodnog zastupnika delničkog kotara bio je izabran Franko Potočnjak.

Tijekom Prvog svjetskog rata Supilo je djelovao u emigraciji gdje agitira protiv tajnih ustupaka Italiji dijelova Hrvatske. Kao istaknuti član Jugoslavenskog odbora Supilo postiže da britanski ministar vanjskih poslova E. Grey razmotri mogućnost ujedinjenja hrvatskih zemalja na temelju slobodno izražene volje naroda. To ga je dovelo u sukob s predsjednikom Srpske vlade Nikolom Pašićem te 5. travnja 1916. godine daje ostavku na članstvo u odboru. Supilo je bio i vrstan publicist koji je uvelike pridonio modernizaciji političkih shvaćanja u Hrvatskoj. Najpoznatija su mu djela „Politika u Hrvatskoj“ iz 1911. godine, objavljena pisma i memorandumi u razdoblju od 1914. do 1917. godine te veći broj objavljenih političkih članaka i govora.

Izdvojeno o Franu Supilu iz Delnica: Godine 1904 kad su na Podlučičkoj skakaonici u Delnicama održani skijaški skokovi a zahvaljujući Franu Supilu utemeljitelju riječkog „Novog lista“ i Antunu Denkoviću prvim odgovornim urednik „Novog lista“, njih dvoje za sveučilišnog profesora dr. Godinu iz SKI akademije u Beču pripremili su zaseban napis u listu „Delnički sokol“ o prvim skijaškim skokovima u Delnicama. Izašao je svega prvi broj toga lista. Nažalost, niti jedan primjerak lista nije sačuvan a oni koji su se čuvali u Narodnoj čitaonici smještenoj u kući industrijalca Leopolda Cividinija u Amerikanskoj ulici izgorjeli su u travnju 1944. godine u vrijeme neprijateljskog bombardiranja Delnice. Supilo je izvanrednim vanjskim članom delničke čitaonice postao 16. studenog 1904. godine.

Kada je u Delnicama 1.rujna 1924. godine započela s radom Viša pučka škola koja će mjesec dana potom promijeniti naziv u Građanska škola , u nekadašnjoj zgradi općine Delnice u Supilovoj 210, dan ranije - 31. kolovoza, donesena je po tijelima općine ( občina st. naziv ) odluka da središnja ulicama u Delnicama nosi naziv ulica Frana Supila. U obrazloženju odluke je stajalo da je Supilo dao u prvom desetljeću prošlog stoljeća veliki doprinos potpori rada delničkih sokolaša a kao narodni zastupnik delničkog kotara u dva mandata uvelike je zastupao goranske interese na svim razinama tadašnjih vlasti. Zajedno sa Antunom Denkovićem prvim odgovornim urednik „Novog lista“ za sveučilišnog profesora dr. Godinu iz SKI akademiju u Beču pripremio je zaseban napis o prvim skijaškim skokovima u Delnicama na Podlučičkoj skakaonici 1904. godine. Supilo za dolazaka u Delnice često je bio gost delničke ljekarničke obitelji Jelinek. Bila su razmišljanja o čemu je 1950 – tih godina kazivao Franjo Šnajdar – Akačić čelnik delničke općine iz 1920 – tih godina, da bi Građanaska škola 1924. godine nosila naziv po Supilu, no odustalo se od toga jer su bili aktualni i drugi prijedlozi za ime škole prema zaslužnim mještanima ovog kraja. Ulica Frana Supila zajedno sa Školskom ulicom obilježila je 2014. godine 90. obljetnicu od imenovanja . Obljetnica je to i ustroja nekadašnje Građanske škole u Delnicama.
Izvori: „Sušačka revija“. Arhiva Općine Delnice iz prve polovice 20. Stoljeća. Arhiva Narodne čitaonice Delnice. Arhiva delničkih sokolaša.
Sastavio: Željko Laloš
PAVAO GAŠPARAC, antifašist, domoljub
Rodio se u Delnicama u trgovačkoj obitelji 20. siječnja 1920. godine a tragično  je izgubio život 25. lipnja 1941. godine utopivši se u bazenu delničkog Potoka  uslijed zastoja srca.

U Delnicama je završio pučku školu a trgovačku školu i naukovanje u Dubravama  kraj Zagreba. Godine 1937. postaje članom Esperantskog kluba „Delnice“. Sve do  travnja 1941. godine živio je i radio u Zagrebu gdje postaje članom SKOJ-a. Kao  jedan od njegovih najaktivnijih članova od Mjesnog zagrebačkog komiteta SKOJ-a  dobiva zadaću da se u travnju 1941. godine, nakon ulaska okupacijske talijanske  vojske i ojačane ustaške satnije u Delnice, vrati u svoje rodne Delnice.  Predstavljajući se kao zagovornik ustaškog pokreta pridobio je povjerenje  tadašnjeg delničkog župnika Ladislava Šporera i zapovjednika delničke ustaške  satnije Osječanina Alojzija Schena. Gašparac je među prvima podržao inicijativu  župnika Šporera da se u Delnicama priđe osnivanju organizacije mladeži naziva  „Delnička ustaška omladina“ na čelu koje je 2. svibnja iste godine izabran  Vjekoslav Briški – Lukof. Brojila je isprva dvadesetak članova a zagovarala je  ideje ustaštva i formiranje NDH. O njezinim zadaćama, članstvu i planiranju  aktivnosti Pavao Gašparac – Pavlić Jakšof upoznao je Milana Rustanbega iz  delničke partizanske čete i Mirka Drenovačkog s kojima se noću sastajao u kući  svojih roditelja. Na njihovu inicijativu Gašparac nagovara Vjekoslava Briškog da  upoznaju ustaškog zapovjednika Schena sa aktivnost novoosnovane organizacije  mjesne ustaške omladine. Gašparcu to polazi za rukom i uspijeva doznati od  Schena o namjerama ustašama i njihovim mjerama zastrašivanja pojedinih obitelji  mjesnog stanovništva čiji su članovi bili pripadnici partizanskih postrojbi. Tu  je Pavao odigrao veliku ulogu u Delnicama i na vrijeme posredno obavijestio  pojedine mještane da žurno napuste Delnice. Od Schena doznaje za aktivnosti  mjesnog župnika Šporera koji sa pojedinim Delničanima, zagovornicima ustaštva,  radi na popisu ljudi koje treba likvidirati ili deportirati u logore i koji se  nalazio u Župnom uredu crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama. Gašparac je o  tome informirao Delničanina Zvonka Kezele tada apsolventa Teološkog fakulteta u  Zagrebu i osobnog Šporerovog prijatelja, koji dolazi do imena tih ljudi.

Nažalost, tragična smrt prekinula je Gašparčev život u lipnju 1941. godine.  Ne znajući za njegove aktivnosti organizacija „Delnička ustaška omladina“  preuzela je provedbu njegove sahrane sa svim ustaškim obilježjima pod pijetetom  „Utopi se Pavle za ustašku Hrvatsku“ a koje natpise nosili su vijenci na  pogrebu.

Povijest bilježi Gašparca kao antifašistu i velikog rodoljuba koji je u prvoj  polovici 1941. godine spasio mnoge sumještane od likvidacije i deportacije.  Poduzeo je i sve radnje da spasi delničku romsku obitelj Hudorović čijih je  dvadesetak članova živjelo u delničkoj Kamenitoj ulici a koji su na inicijativu  župnika Šporera, po ustaškoj satniji, deportirani sa željezničkog kolodvora u  Delnicama u Jasenovac. Tamo po dolasku su pogubljeni a kuće u Delnicama su im  spaljene. Informaciju o tome dobio je od Vjekoslava Briškog istoga dana kada je  uslijedila njihova deportacija ( Briški po kapitulaciji Italije u jesen 1943.  godine pobjegao je u SAD. )

Da ne bi bio provaljen u svojim aktivnostima Milan Rustanbeg imao je namjeru  u jesen 1941. godine uključiti Gašparca u delničku omladinsku četu no lipanjske  okolnosti učinile su da se njegov život ugasio.
Izvori: Arhiva Općinskog komiteta SKH Delnice. Arhiva Esperanto kluba „Delnice“. Zapisi Delničanina Zvonka Kezele.
Sastavio: Željko Laloš
AUGUST ŠENOA, hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar…
Rodio se u Zagrebu 14. studenog 1838. godine a umro je u Zagrebu 13. prosinca 1881. godine. Bio je hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik i kritičar. Istinski je tvorac moderne hrvatske književnosti. Poslije smrti majke 1848. godine završivši u Zagrebu osmi razred odlazi u Pečuh rođacima gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije. Vraća se u Zagreb gdje 1857. maturira na Gornjogradskoj gimnaziji. Od početka listopada 1859. studira pravo u Pragu. Bavi se žurnalistikom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji lista „Pozor“. Od 1868. godine obnašao je dužnost gradskog bilježnika i iste godine vjenčao se sa Slavom pl. Ištvanić. Potom postaje ravnatelj Hrvatskog zemaljskog kazališta i bavi se dramaturgijom. Dvije godine kasnije postaje gradskim senatorom i napušta posao u kazalištu. Od 1874. do smrti uređivao je Hrvatski književni časopis „Vijenac“.

Najpoznatija su mu djela: „Naša književnost“ iz 1865., „Ljubica“ izu 1866., „Zagrebulje“ iz 1867., „Kameni svatovi“ iz 1869., „ Zlatarevo zlato“ i „Kugina kuća“ iz 1871., „Prijan Lovro“ iz 1873., „Mladi gospodin“ iz 1875., „Čuvaj se senjske ruke“ iz 1876., „Seljačka buna“ iz 1877., „Diogenes- Karanfil s pjesnikova groba“ iz 1878., „Prosjak Luka“ iz 1881., i „Kletva“ iz 1882 koje je posmrtno dovršio Eugen Tomić.

Među njegovim mnogobrojnim književnim radovima nalaze se i dva putopisa o Gorskom kotar „Hrvatski semmering“ objavljen u „Obzoru“ 1873. I „Preko Jasenka“ – putna uspomena objavljena u „Vijencu“ 1880. godine.
U „Hrvatskom semmeringu“ Šenoa piše o svom putu željeznicom od Karlovca do Rijeke, nakon njezine izgradnje kao posljedicu jedne politike i suočavanja Hrvatske s mađarizacijom. Prugu naziva Semmeringom – Smrečnjakom – po njegovoj sličnosti osobito Gorskog kotara s prijevojem Semmering između Donje Austrije i Štajerske, gdje je na oko tisuću metara nadmorske visine izgrađena znamenita željeznica s mnogo vijadukata i tunela. Šenoa gradi svoj putopis povijesnim crticama o naseljima pokraj kojih prolazi – o Zvečaju, Tounju, Ogulinu sve do Vrbovskog i Gomirja gdje se prema njemu nastavlja civilna Hrvatska tzv. Provincijal. Ljubušina i Gomirje piscu su značajni kao posljednje točke na granici s Provincijalom više puta dotičući se Krajine, njene povijesne sudbine, razvojačenja i utjelovljenja matici zemlji Hrvatskoj. Šenoa uza sve to putopisom doživljava krajolik u vidicima iz vlaka. Putopis nije dovršio nego je opisao putovanje samo do Vrbovskoga. Na tom putu od Ogulina do Vrbovsdkog i Gomirja dao je najneposredniji i do danas naš najbolji opis putovanja željeznicom Gorskim kotarom.

U drugom svom putopisu „Preko Jasenka“ Šenoa putujući listopada 1874. godine iz Zagreba u Rijeku silazi u Ogulinu odakle se uputio prema Jasenku i Novom cestom Rudolfinom. Prenoćivši u Jasenku glavni dio njegove putne uspomene vezan je uz ovaj kraj. Čitajući ovaj putopis pratimo piščev pristup političkom, nacionalnom i ljudskom pitanju Vojne Krajine u Hrvatskoj. Ova putna uspomena protkana je posebnim opisima krajolika Jasenka i Velikokapelskih šuma na putu prema Novom.
Augusta Šenou prvi je veliki hrvatski književnik poslije Ilirskog preporoda.
Izvori: NSK Zagreb. HAZ-u Zagreb. Monografija„Gorski kotar“ iz 1981. godine.
Sastavio: Željko Laloš
ANTUN GUSTAV MATOŠ putopisac, pjesnik, feljtonist
Rodio se 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku u Srijemu a umro je u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine. Do sedmog razreda gimnazije bio je učenik zagrebačke Gornjogradske gimnazije. Pokušao je studirati na Vojno veterinarskom fakultetu u Beču no studij ne završava. Godine 1893. odlazi u vojsku a godinu potom svojevoljno je napušta što je bilo razlogom da se punih trinaest godina nije smio vratiti u Hrvatsku živeći u Austriji, Srbiji, Ženevi i Parizu. U četiri navrata potajno je dolazi u Zagreb tijekom 1905., 1906. I 1907. godine da bi konačno 1908. bio pomilovan i vraća se u Zagreb. Matoš je 1910. godine položio ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika ali u nastavničkoj struci ne radi. U svom vrlo kratkom životu ogledao se u više književnih rodova: pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne – glazbene i likovne kritike, pjesme a okušao se i u dramskom radu. Najpoznatija su mu djela: „Iverje“ iz 1898., „Novo Iverje“ iz 1900., „Ogledi“ iz 1905., „Vidici i putovi“ iz 1907., „Umorne priče“ iz 1909., „Naši ljudi i krajevi“ iz 1910. te pjesme „Notturno“, „Utjeha kose“, „1909“, „Jesenje veće“ i putopis“Oko Lobora“.

U svoja dva putopisa pisao je o Gorskom kotaru, prvi puta u putopisu“Oko Rijeke“ iz 1909. godine nastao putovanjem vlakom iz Zagreba preko Ogulina na Sušak i Rijeku i drugi puta na tom istom putnom pravcu u putopisu „Od Zagreba do Crvenog ljiljana“ iz 1911. godine. Matoš je pristupio Gorskom kotaru kao i prije njega August Šenoa opisujući Ogulin u teškim okolnostima neutjelovljene Vojne krajine domovini Hrvatskoj. Matoš putujući domovinom doživljava potresno i ogorčeno političke prilike koje vladaju u njoj. U svojim borbama i vizijama da će se Hrvati osloboditi tuđinaca u svojoj zemlji dobro je literarizirao narodne legende o Marku Kraljeviću koji da na Kleku spava, i o Grabancijašu dijaku koji tu viluje i koji će združeni istjerati tuđince iz Hrvatske. U svom drugom putopisu „Od Zagreba do Crvenog ljiljana“ Matoš je putujući noću vlakom skicirao gorskokotarski krajolik i život u njemu. Na prastaroj kulturnoj baštini moćnih i vrsnih starih velikaških obitelji Zrinjskih i Frankopana pretpostavlja hrvatski narod kao jedini oslonac borbe protiv mađarizacije i talijanizacije.

Cjelokupna Matoševa djela objavljena su u sedamnaest svezaka a cjelokupna kritički odabrana djela u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
Izvori: NSK Zagreb. Monografija „Gorski kotar“ Iz 1981. godine. Sastavio: Željko Laloš
MARKO OREŠKOVIĆ narodni heroj, suorganizator ustanka u Gorskom kotaru
Rodio se 3. travnja 1895. godine u selu Široka Kula kod Gospića a umro je 20. listopada 1941. godine u mjestu Veliko Očijevo u Unsko – sanskoj županiji u BiH. Marko Orešković – Krntija bio je sudionik Prvog svjetskog rata, Španjolskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe. Za narodnog heroja proglašen je 25. srpnja 1945. godine.

Početkom Prvog svjetskog rata mobiliziran je u austrougarsku vojsku i vojni rok služi na brodu „Sveti Ištvan“ koji je 11. svibnja 1918. godine potopljen u Jadranskom moru. Godine 1927. primljen je u članstvo KPJ. Zbog revolucionarno – političkog rada biva uhićen i osuđen na pet godina robije koju je izdržavao u zatvorima u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi. U Španjolsku odlazi 1936. godine isprva u 129. internacionalnu brigadu a potom obnaša dužnost partijskog rukovodioca u bataljunu „Đuro Đaković“. Godine 1939. vratio se u Kraljevinu Jugoslaviju . Na Prvoj konferenciji KPH održanoj 1940. godine izabran je za člana CK KPH. Biva uhićen ali bježi iz lepoglavskog zatvora. U listopadu 1940. godine učestvuje u radu Pete zemaljske konferencije KPJ i na njoj izabran je za člana CK KPJ. Nakon travanjskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanja ustaške Nezavisne države Hrvatske, Centralni komitet KPJ ga šalje u Liku i Gorski kotar da organizira oružani ustanak naroda tih krajeva.

U Gorski kotar na područje Delnica dolazi sredinom lipnja 1941. godine i na njegov prijedlog 22. lipnja iste godine, u šumi Podštor kraj Delnica, na Kotarskoj partijskoj konferenciji Delnica, kojoj je predsjedavao, donesena je odluka da se žurno priđe osnivanju udarnih diverzantskih grupa. Za njihovo zborno mjesto određen je Jezerski vrh u šumi Petehovac. Orešković je obrazložio potrebu žurnog osnivanja navedenih grupa zbog travanjske okupacije Delnica od strane okupatorske talijanske vojske i ustaša. Sukladno odluci noću 15/16. srpnja 1941. godine na koti 1098 – Petehovac ( Štimčov vrh ) osnovana je prva ustanička partizanska grupa za ovo područje čiji su članovi bili – Nikola Rački – Koljka, Ivan Pleše – Rodo, Ivan Muvrin – Ivić i Andrija Muvrin – Minč'kènè, Stanko Majnarić – Diplomata, Josip Pajk, Drago Majnarić – Jakovejtof i Franjo Pleše – Severinac. Već 22. srpnja 1941. godine grupa odlazi na lokaciju Dedinske drage koju je na jedan dan obišao Marko Orešković i suglasio se sa prijedlogom da se ista izmjesti na predjel Debelog vrha – Presika, što je i učinjeno 20. rujna iste godine. Ovdje je formiran Prvi partizanski logor „Presika“ za područje Delnica. Prvi partizanski delnički odred na lokaciji Presika brojio je dvadesetak boraca. Događaji su to po kojima se Marko Orešković – Krntija smatra suorganizatorom ustanka naroda u Gorskom kotaru.

Na 15. obljetnicu od osnivanja prve ustaničke partizanske grupe na delničkom a time i na goranskom području, uz planinarski dom na Petehovcu ( Štimčov vrh ) podignuta je 4. srpnja 1956. godine spomen ploča sadržaja „ Na ovom mjestu 16. srpnja 1941. godine došli su prvi borci ovog kraja koji su započeli s herojskom narodnooslobodilačkom borbom protiv okupatora i domaćih izdajnika. Neka ova spomen ploča bude sjećanje na slavnu historiju naših naroda – Gradski odbor Saveza boraca Delnice“. Na otkrivanju spomen ploče govorio je Nikola Rački – Koljka.
Izvor: Arhiva OK SKH Delnice Sastavio:
Željko Laloš.
ZVONKO KEZELE proučavatelj delničke prošlosti
Rodio se u Delnicama 1913. godine u radničkoj obitelji a umro je u Zagrebu 1994. godine i sahranjen je na groblju Mirogoj. Pučku školu završio je u rodnim Delnicama a klasičnu gimnaziju u nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu. Bogoslovske nauke studirao je u Zagrebu a kao apsolvent zagrebačkog teološkog fakulteta upoznavši Mariju Laloš odustao je od svećeničkog poziva u korist obiteljskog života. Najveći dio radnog vijeka proveo je u zagrebačkom „Croatia osiguranju“.

Na temelju najranijih zapisa iz povijesti delničke župe koje je 1915. godine u Župnom uredu crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama pohranio župnik Matija Majnarić koji je službovao u Gerovskom kraju, Zvonko Kezele u razdoblju od 1936. godine do pred Drugi svjetski rat proučivši ovu opsežnu građu pripremio je niz zapisa, bilješki i izvoda iz mnogih izvornika za buduće publiciranje povijesnih, etnoloških i lingvističkih sadržaja iz svekolikog života ljudi podno delničkog podneblja, obuhvativši i razdoblje postojanja lučičkih Delnica sve do razdoblja krčkih Frankopana koji su vladali Gorskim kotarom u vrijeme dok je ovaj prostor bio slabo naseljen. Svoju pisanu ostavštinu, jedinu takovu za Delnice, Kezele je 1970. – tih godina predao na čuvanje i korištenje svome nećaku Željku Lalošu koji je po osamostaljenju Hrvatske započeo sa izdavanjem knjiga o prošlosti delničkog kraja. Pisana ostavština Zvonka Kezele je tolika da do sada nije niti približno tiskan onaj broj knjiga koji bi sveobuhvatno govorio o povijesti Delnica i prostora na kome se one javljaju prije i poslije kraja 16. i početka 17. stoljeća. Uz mnoge izvornike posebice je vrijedan Kezeleov izvornik u rukopisu naslova „Starodelnička pisana riječ“ iz 1937. godine po kojem je u godinama pred Drugi svjetski rat u Narodnoj čitaonici ( Radničkoj čitaonici ) u kući industrijalca Leopolda Cividinija u Amerikanskoj ulici u Delnicama održavao tečajeve iz pravilnog izgovora i pisanja delničkih riječi. Za tečajeve vladao je veliki interes jer su polaznici istih mogli vidjeti i upoznati se kako pišu delnički iseljenici na sjevernoameričkom kontinentu iz druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća. Njihova pisma bila su izložena u čitaonici u kojima su pojedine delničke riječi bile akcentirane starim oznakama izgovornog naglaska.

Zvonku Kezele bilo je omogućeno da i u razdoblju od 1937. godine do početka Drugog svjetskog rata prouči bivšu arhivu općine Delnice u kojoj je našao , zabilježio i pripremio niz pisanih sadržaja o prošlosti Delnica u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. I te sadržaje pridodao je svojoj pisanoj ostavštini. Prema Kezelu povijest Delnica po mnogo čemu se razlikuje u razdoblju do početka 19. stoljeća od ostalih goranskih mjesta jer vuče podrijetlo iz lučičkih Delnica koje su nastanili početkom 15. stoljeća Primorci odnosno od 1600. godine kada je osnovana Delnička župa prostor današnjih Delnica naselili su lučički Delničani i njihovi potomci koji su se vratili iz Kranjske obzirom da su svoja stara ognjišta napustili 1561. godine zbog provale Turaka u ova područja.

Zvonko Kezele kao do sada niti jedan proučavatelj delničke prošlosti ostavio je iza sebe građu – toliko vrijednu kojom bi mnogi društveno – humanistički znanstvenici ( etnolozi, povjesničari, lingvisti… ), pod uvjetom da se sve publicira ili bude na drugi način dostupno javnosti, dobili vrlo zanimljivi istraživački rad.
Izvori: Autobiografija Zvonka Kezele.
Sastavio: Željko Laloš
VLADO MIRJANIĆ pionir delničkog zrakoplovstva
Rodio se 1896. godine u selu Kusići kraj Bele Crkve u Vojvodini a umro je u Delnicama 1966. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“. Najveći dio radnog vijeka u Delnicama proveo je na poslovima poštanskog djelatnika.

U srpnju 1933. godine jedan, po mnogo čemu za ove prostore više nego rijedak događaj, kome je nazočio veliki broj Delničana ali i Gorana, plijenio je pozornost ljudi u delničkom Grabnju i njivama uz Grabnić. U dopodnevnim satima nedjeljnog srpanjskog dana Vlado Mirjanić pokušao je ostvariti svoj dugogodišnji san da u manjem zrakoplovu vlastite izrade poleti u visine iznad Delnica. U svojoj kući u delničkom Zdolanjskom kraju, za nešto manje od godine dana, napravio je zrakoplov. Trup zrakoplova izradio je od kalanih jelovih daščica a u okvir dva pričvršćena krila za trup zrakoplova umetnuo je platno koje je prethodno premazao svijetložutom uljnom bojom da ne propušta zrak kroz krila prilikom letenja. Nekoliko metara dug zrakoplov Mirjanić je obojio poprijeko u crvenu, bijelu i plavu boju. Zrakoplov je zaprežnim kolima prevezao na Lujzinsku cestu, na njezin strmiji dio nešto niže od mjesta gdje željeznička pruga presijeca cestu. Tu je Mirjanić zrakoplov pripremio za polijetanje. Dno zrakoplova bilo je šuplje što mu je trebalo omogućiti da se trčeći zaleti niz Lujzinsku cestu i poleti zrakom u pravcu mjesta gdje Grabnić ( nešto ispod nekadašnjeg stočnog placa a danas vatrogasnog poligona ) , prelazi u Vanjsku Loku. Trčeći, u trenutku kad se trebao odvojiti od rubnog dijela Lujzinske ceste, Mirjanić je računao da će njegov skok zahvatiti južno strujanje zraka i ponijeti ga u visine. Usporedo s Mirjanićem trčala su i djeca držeći krila zrakoplova a koja su trebala pomoći Mirjaniću kod skoka, odbacivanjem iz ruku krila zrakoplova u zrak. Mirjanić je posebnim naramenicama imao na sebi privezan zrakoplov. U trenutku skoka zrakoplov nije poletio već se prednjim dijelom zabio u zemlju. Veliki broj ljudi pratio je s delničkog polja pokušaj Mirjanića da poleti. Sve je ostalo samo na pokušaju. Dvije godine poslije, u travnju 1935. godine, Mirjanić je s bicikla ugradio pedale na zrakoplov. Računajući sada na veću poletnu brzinu, s Lujzinske ceste u Zalesini iznova je pokušao poletjeti, ali bez uspjeha. Zadnji pokušaj da poleti zbio se 1937. godine . Pokušaj poleta s Velikog Petehovca prema Dedinu također nije uspio. Mirjaniću je još 1933. godine bilo sugerirano da kupi manji motor i ugradi ga u zrakoplov koji će mu omogućiti da poleti. Spremao se i na taj korak pa je na tavanskom prostoru svoje kuće ujesen 1937. godine počeo raditi na preinakama zrakoplova glede mogućnosti ugrađivanja motora. Nažalost, od iskrenja dimnjaka zapalio se iste godine tavan njegove kuće. Iako je požar bio na vrijeme primijećen i ugašen, trup zrakoplova je zajedno sa krilima izgorio. Pokušaj Mirjanića da zrakom poleti u svojem zrakoplovu bio je pokušaj klasičnog letenja u odnosu na neke druge pokušaje letenja u Gorskom kotaru gdje je bilo riječi o zmajarenju.
Izvori: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013. godine Sastavio: Željko Laloš
BORIS GAŠPARAC pravnik, športaš, športski djelatnik
Rodio se u Delnicama 26. listopada 1935 gdje je i umro 9. kolovoza 2014. godine i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Delnicama. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Zagrebu 1963. godine. Po završetku školovanja upošljava se u organima uprave Općine Delnice radeći na poslovima imovinsko – pravnog referenta i šefa odjela za unutarnje poslove. U Šumsko gospodarstvo Delnice dolazi 1970. godine. Radi na poslovima pravnog referenta a potom od 1978. direktora sektora za opće pravne i kadrovske poslove. Umirovljen je 1993. godine. Obnašao je i dužnosti predsjednika Skupštine fonda N.O. Općine Delnice i voditelja Pravnog savjetovališta u Općinskom sindikalnom vijeću Delnice.

Boris Gašparac - Degi poznati je delnički športaš i športski djelatnik. Od 1945. godine bavio se nordijskim skijanjem a po izgradnji skijaške skakaonice na obroncima Japlenškog vrha učestvuje u natjecanjima skijaških skokova. Godine 1953 osvaja drugo mjesto na prvenstvu Hrvatske za juniore u skijaškim skokovima da bi godinu potom na skakaonici u Ravnoj Gori skokovima od 20,5 metara postao prvakom Hrvatske.

Godine 1954. položio je u Sloveniji ( Planica ) ispit za trenera skijaša skakača da bi u razdoblju od 1954. do 1960. godine sudio na državnim prvenstvima u skijaškim skokovima. Sucem za nordijske discipline postaje 1957. godine. U razdoblju od 1969. do 1971. godine obnašao je dužnost predsjednika Skijaškog saveza za Gorski kotar. Na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. godine obnašao je dužnost suca na skijaškim stazama za natjecanja u nordijskim disciplinama. Nositelj je brončane, srebrne i zlatne plakete SFK-e, Ordena rada sa srebrnim vijence za rad u športu a 1976. godine Skijaški savez Jugoslavije dodjeljuje mu zlatnu plaketu za uspjehe u razvoju i unapređenju skijaškog sporta.
Sastavio: Željko Laloš
FILIP BIR izvršni inženjer gradnje dionica Lujzinske ceste kroz Gorski kot
Rodio se u Torinu 1775. godine gdje je i umro 1859. godine. Podrijetlom po ocu iz Primorja i majci Talijanki rukovodio je prema zapisima delničkog bilježnika Hermana Koričića iz 1840. godine, u razdoblju od 1804. do 1805. godine, radovima na izgradnji delničke dionice Lujzinske ceste od lokvarskog Sopača do Zalesine i nastavno 1806. godine do Skrada. Rukovodio je i radovima na izgradnji mosta u delničkom Grabnju a sve prema nacrtima i nadzoru cestovno – građevnog inženjera Davida Schönwisnera iz Beča, odobrenim po glavnom projektantu izgradnje Lujzinske ceste inženjeru Filipu Vukasoviću. Inženjer Bir u temelje mosta u Grabnju ugradio je kamen s obližnjih delničkih kava – manjih površinskih kamenoloma. Gradnju mosta dovršio je u listopadu 1805. godine u vrijeme kad su grabanjski mlin vjetrenjaču u vlasništvu obitelji Majnarić – Ríepkoveh obišli redovnici Augustinci iz Primorja koji su se bavili mlinarstvom. Kako je Lujzinska cesta 1808. godine dobila ime po ženi cara Franje I Lujzi „ Louisine strasse“ tako je i most nazvan i obilježen natpisima s obje strane „Louisine brücke Delnicz“ ( „Lujzinski most Delnice“ ). U jesen 1806. godine inženjer Bir je obolio i prestao je rukovoditi izgradnjom preostalih dionica Lujzinske ceste i to onih najtežih kroz Gorski kotar.
Prema Birovom nadimku Žigolet ( Žingolet ) dobio je ime delnički Žingrle (Žingrlet ), prostor nastavno od Grabnja, dok po imenu Filip vidikovac na Velikom vodenjaku od 1860. godine nosio je naziv Filipovac.

Inženjer Bir na poziv delničkog župnika Nikole Cara nazočio je 20. srpnja 1840. godine otvaranju svratišta „Bakanovac“ obitelji Šnajdar – Bakanoveh u Grabnju. Za vrijeme boravka u Delnicama razradio je i novo idejno rješenje za uređenje okoliša novoizgrađene crkve Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama. Surađivao je i sa delničkom puhačkom glazbom poglavito pri nabavci instrumenata a zanimao se i za orguljašku glazbu.
Izvori: Zapisi javnog bilježnika Hermana Koričića. Zapisi Delničke obitelji Klobučar – R'tičkarove iz druge polovice 19. stoljeća. Sastavio. Željko Laloš
BRANKO MIHAJLOVIĆ psiholog, glazbenik, kulturno – umjetnički i športski djelatnik
Rodio se 27. siječnja 1955. godine u Rijeci a umro je 2011. godine u Rijeci i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“ Delnice. Osnovnu i srednju školu – gimnaziju završio je u Delnicama. Godine 1974. upisao je Filozofski fakultet u Ljubljani – Odsjek za psihologiju, koji završava 1980. godine. Po završetku studija upošljava se u DIP-u „Delnice“ te potom kao psiholog u Srednjoj školi Delnice.

Prve glazbene korake ostvario je još u osnovnoj školi učeći svirati harmoniku. S harmonikom se družio punih 40 godina. Glazbenu karijeru započeo je sviranjem prateći harmonikom tradicionalne starodelničke pjesme koje su pjevali stari Delničana. Upravo ta druženja u njemu su pobudila ljubav prema folkloru, starim pjesmama i plesu te delničkim pučkim običajima.

Početkom 1980. – tih postaje članom KUD-a „Delnice“ a od 1989. do 2006. godine obnašao je dužnost predsjednika društva. Tijekom tih godina KUD „Delnice“ proširio je svoje djelovanje te se, osim mješovitog pjevačkog zbora, obnavlja rad u tamburaškoj sekciji, a počekom 2000. godine počinje s radom folklorna sekcija. Svojom aktivnošću u KUD-u - „Delnice“ i idejama te njegovanju tradicionalne pjesme i plesa pobudio je interes ne samo stanovnika Gorskog kotara nego i šire javnosti te je, zahvaljujući njegovim kontaktima, ostvarena suradnja s postajom Radio „Zagreb“ iz koje su, pod vodstvom prof. Mirjane Hadžihusejnović – Valašek , nastale dvije radijske emisije „Iz Hrvatske kulturne baštine“, posvećene tradicionalnom goranskom melosu. Ubrzo je osnovana i Udruga „Glazbeni susreti Gorskog kotara“, čiji je prvi predsjednik bio Branko Mihajlović – Bojsa.

Istražujući i družeći se sa starim Delničanima bilježio je pjesme koje su se pjevale tijekom prošlog stoljeća u Delnicama i bližoj okolici. Tako je nastao radni materijal s 25 pjesama pod naslovom „Popejfke s'Polan, Dejdena i Prejseke“ ( Popijevke iz Polana, Dedina i Presike ) s ciljem da se snimi nosač zvuka i tako otrgnu zaboravu. Nažalost, bolest ga je spriječila u tome.

U suradnji s režiserom Brankom Ištvanićem realizirao je dvije televizijske emisije 2002. godine „Lovci na puhove“ i 2004. godine „Buki i Frenki“ a u suradnji s režiserom Aleksejom Gothardyjem 2003. godine nastaje emisija „Goranska zima“. U suradnji s Dunjom Majnarić – Radošević iz Hrvatskog enološkog društva organizirao je treću Etnološku školu u Delnicama s ciljem upoznavanja tradicijske baštine Gorskog kotara i njenog očuvanja, ali i popularizacije.

Branko Mihajlović bio je idejni začetnik i osnivač glazbene skupine „Goranski snjegovi“ koja je okupljala glazbenika – amatere različitih generacija. U četiri godine svoga postojanja ostvarili su nekoliko značajnih koncerata te su nastupali na dobrotvornim i raznim priredbama u većini goranskih mjesta. Uz glazbu Mihajlović je veliki interes pokazivao i za šport, naročito košarku. Početkom 1980. – tih godina aktivno se uključio u rad Košarkaškog kluba „Goranin“ Delnice i bio je njegov višegodišnji predsjednik.
Tijekom svoga rada u Srednjoj školi Delnice inicirao je mlade na sudjelovanja u raznim kulturno – umjetničkim zbivanjima. Učenike je nastojao zainteresirati i usmjeriti na ljubav prema pjesmi i plesu, kako suvremenim, tako i tradicionalnim. Upravo u tim nastojanjima nastala je Vokalna skupina „DiM“ i folklorna sekcija pri KUD-u „Delnice“ te DŠR „Bojsići“ – skupina mladih koja se rekreativno bavila košarkom.
Izvori: Monografija „Tragom delničke prošlosti“ iz 2014. godine. Suradnja u izradi životopisa s prof. Brankom Mihajlović – suprugom Branka Mihajlovića.
Pripremio: Željko Laloš
Miha Majnarić, skijaš nordijac, športski djelatnik
Rodio se 1911. godine a umro je 1970. godine u Delnicama i sahranjen je na Gradskom groblju „Mrtvice“.

Najuspješniji je delnički a time i goranski skijaš u razdoblju od 1932. do 1941. godine. U juniorskoj i seniorskoj konkurenciji sudjelovao je na skijaškim prvenstvima Zagrebačkog skijaškog podsaveza, prvenstvima Delnica i Gorskog kotara, prvenstvima Savske banovine, državnim prvenstvima na Pohorju, mnogim štafetnim i daljinskim utrkama na skijaškim stazama od 5 do 30 kilometara gdje je u pravilu osvajao prva mjesta. Nastupao je i na međunarodnim natjecanjima u Garmisch Partenkirchenu i Cortini d' Ampezo 1941. godine.

Na prvenstvu Zagrebačkog podsaveza održanom 20. veljače 1928 godine, Miha Majnarić dominirao je skijanjem u Hrvatskoj. U utrci na 16 kilometara za seniore zauzeo je prvo mjesto a 20. veljače iste godine na otvorenom prvenstvu Gorskog kotara u nordijskim disciplinama dominirao je u utrci na 18. kilometara. Početkom 1933. godine Majnarić je postao prvakom Savske banovine za juniore u utrci na 18 kilometra održanoj u Zagrebu da bi 19. veljače iste godine u utrci na 30 kilometara postao prvakom za seniore. Godine 1934 Miha Majnarić bilježi nastup na vojnom prvenstvu sila Antante u Cortini d' Ampezzo i Garmisch Parterkirhenu. Po postignutim rezultatima bio je među 30-tak najbolje plasiranih skijaša. Iste je godine 21. siječnja na prvenstvu Zagrebačkog skijaškog podsaveza u utrci na 17 kilometara bio drugi, i to među seniorima, jer je bio prejak za nastup u juniorskom uzrastu u odnosu na druge natjecatelje. Prvakom postaje i u skijaškom trčanju Zagrebačkog podsaveza održanog 30. siječnja 1937 godine na stazama od 15 i 30 kilometara. I u utrci na 18 kilometara premoćno osvaja prvo mjesto. Pobjedničku štafetu dali su i Delničani u utrci 4x10 kilometara u sastavu Majnarić, Pleše, Gašparac i Šafar. Po završetku Drugog svjetskog rata postaje članom delničke Referade za turizam ta aktivni športski djelatnik među skijašima nordijcima svih uzrasta. Bio je redoviti član organizacijskih odbora skijaških natjecanja u Delnicama od prvenstava Gorskog kotara do državnih prvenstava održanih na delničkih skijaških stazama. Veliki doprinos dao je organizacijski priprema za održavanje Skijaškog kupa „Kurikkala“ održanog u Delnicama 1962. godine.
Izvor: Monografija „Povijest delničkog športa“ iz 2013.
Sastavio: Željko Laloš
NAVIGACIJA LEKSIKONA DELNICE
STRANICA | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9
Back to content | Back to main menu